zatvori oglas

MIROSLAV KRALJEVIĆ RETROSPEKTIVA

Retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića u Muzeju likovnih umjetnosti


OSIJEK - Retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića osmišljena je i organizirana od strane Moderne galerije u Zagrebu, a realizirana je zahvaljujući partnerstvu i suradnji Moderne galerije s nekoliko hrvatskih muzejskih ustanova, među kojima je i Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku.

Izložba je postavljena u povodu stote godišnjice Kraljevićeve smrti (14. IV. 1913) i stotinu godina nakon posmrtne izložbe njegovih slika u Salonu Ullrich kojom je, uz hvalospjeve kritike i promocijski esej nenadmašnog A. G. Matoša, uvršten među prvake hrvatske likovne moderne.

Izbor od 80 izložaka osječke izložbe čine djela iz fundusa Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, galerija i muzeja u Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Požegi te iz privatnih zbirki u Hrvatskoj. U skladnoj kohabitaciji Kraljevićevih stilskih i motivskih mijena te životnih predispozicija, nižu se djela: od požeških krajolika, skulptura s hedonističkim sižeima, ingenioznih pariških crteža s prizorima plesačica i budoarskih zabava, uljanih velegradskih veduta i portreta pariških suputnika do introspektivnih autoportreta, intimističkih i reprezentativnih portreta članova obitelji i ruralnih prizora s ladanjskog imanja pl. Kraljevića.

Izložba je od listopada 2013. do veljače 2015. postavljena u Požegi, Zagrebu, Veneciji, Splitu, Osijeku i Dubrovniku.

AUTORI IZLOŽBE: Zvonko Maković, Željko Marciuš, Biserka Rauter Plančić

Kustos prijenosa izložbe u Muzej likovnih umjetnosti: Daniel Zec

***

Miroslav Kraljević nedvojbeno je ključna ličnost hrvatskoga slikarstva prve polovice 20. stoljeća. Njegovu su ulogu i značenje prepoznali kako suvremenici, tako još više generacija neposredno nakon njegove rane smrti. Neki od tih sljedbenika sjećali su se kako su kao mladići pohodili dvije Kraljevićeve izložbe u zagrebačkoj Galeriji Ullrich. Slikar Milivoj Uzelac, primjerice, sjećajući se mladih dana spominje događaj koji mu je ostao trajno i sudbinski urezan u pamćenje, a to je izložba Miroslava Kraljevića održana u Salonu Ullrich kasne jeseni 1912. Bila je to čudesna atmosfera, govorio je Milivoj Uzelac. Na prstima se hodalo kroz tu izložbu, iz poštovanja. (...) Dao je Kraljević već tada pečat čitavoj generaciji. (...) Šutilo se i gledalo. Bio je to moj prvi najdublji utisak. O toj Kraljevićevoj izložbi, kao i onoj drugoj, posthumnoj, kako se običava nazivati, a održanoj samo godinu poslije, govore svi ključni protagonisti slikarske scene koji se formiraju tijekom drugoga desetljeća kao o događajima koji su bili prijelomni u modernome hrvatskome slikarstvu. Prije nego što se nakon jednogodišnjega boravka u Parizu vratio u Zagreb sam je Kraljević o svojoj skoroj izložbi također mislio kao o događaju koji neće ostati nezapažen u maloj, provincijalnoj sredini. Dužnost je nas mlađih doći u Hrvatsku i u svom vlastitom domu mučiti se i raditi, rekao je tada svojem mlađem kolegi Ljubi Babiću, i nastavio: Evo, ja polazim u Hrvatsku, u Zagreb, i izlažem, ja sve znam kako je tamo i što me čeka, ali ja idem.

Nakon Kraljevićeve smrti u travnju 1913. iz njegova će opusa mlađi kolege stvoriti mit novoga, modernoga, originalnoga. Nečega što je obogatilo nacionalnu umjetnosti unijevši u nju vitalne snage i oslobodivši je tragova prošlosti. To se Novo prepoznavalo prije svega u radikalnome odbacivanju svih literarnih i simboličkih sadržaja u slici, u odmaku od akademskih pravila, zatim u realizmu koji ima korijene u Manetu i impresionistima, u unošenju Cézanneove doktrine gradnje slike i, konačno, u beskompromisnom otklonu od akademskih normi. Kraljević je u hrvatsko slikarstvo unio niz inovacija i takozvano čisto slikarstvo kultivirano na velikim izvorima francuske umjetnosti 19. stoljeća, što su mladi jasno prepoznali i na tim zasadama nastojali izgraditi svoj jezik.

Poslije studija slikarstva, koji je počeo u Beču, a završio na minhenskoj Akademiji, i nakon respektabilna opusa ostvarena do 1911, Kraljević je okrenuo kompas s Beča i Münchena i usmjerio ga na Pariz. Ono što je Kraljević prepoznao i donio u Hrvatsku prije svih ostalih bio je potpuno nov ikonografski potencijal koji je plijenio pozornost. Ono po čemu se izdvajao od svih drugih hrvatskih slikara toga vremena njegova je superiorna pripadnost svijetu koji je slikao i crtao, svijetu modernoga velegrada. On je otkrivao vrijednosti flanerstva i pokazivao ga bilo slikajući pariške ulice, parkove, kavane i kazališta, bilo idiličan svijet zavičajne Požege.

Iznimno bogat i raznolik opus Miroslava Kraljevića, zgusnut u svega pet godina intenzivnoga stvaralaštva (1908. – 1913.), bio je ishodište za niz budućih velikih osobnosti hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća (Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Vilko Gecan, Milan Steiner…). Kraljevićeva najveća zasluga za hrvatsko slikarstvo leži u činjenici da se na njegovu djelu artikulirala generacija koja je dokraja razvila teze koje je on, zbog kratkoće života i efektivnoga stvaralaštva, uspio tek zacrtati. Nitko drugi nije toj generaciji, koja je stasala tijekom Prvoga svjetskoga rata i svoj izraz potvrđivala na izložbama zagrebačkog Proljetnoga salona, bio toliko važna referencija kao što je to bio Miroslav Kraljević. Uzme li se u obzir da je najvredniji dio Kraljevićeve umjetnosti zbijen u vremenski interval od samo jedne godine, posljednje godine njegova života (1912./1913.), tada i snaga te umjetnosti ima doista posebno značenje.

Retrospektiva priređena u povodu 100. godišnjice smrti Miroslava Kraljevića, bogatim izborom slikarovih raznovrsnih djela, od crteža i slika do grafika i skulptura, ističe njegovu ulogu velikog inovatora, ocrtava njegove velike osobnosti i slavi prvog istinski moderna hrvatskoga slikara.

 Zvonko Maković

 



Najnovije