zatvori oglas

MONOGRAFIJA OSJEČKI KIPARI

Monografija Osječki kipari prve polovice 20. stoljeća: LEOVIĆ, ŽIVIĆ, NEMON, ŠVAGEL-LEŠIĆ


OSIJEK - U petak, 26. rujna 2014., u 11 sati, u prostoru Muzeja likovnih umjetnosti biti će upriličeno predstavljanje monografije Osječki kipari prve polovice 20. stoljeća: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić autora mr. sc. Daniela Zeca, višeg kustosa Muzeja likovnih umjetnosti. Monografiju će predstaviti prof. dr. sc. Zvonko Maković te autor.

O oblikovanju knjige:
Monografija je objavljena u izdanju Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Otisnuta je na 344 stranice, s mnoštvom arhivskih fotografija, s obilatom bibliografskom građom te kazalom imena. Fotografije skulptura, zahvaćene većinom objektivima Marina i Domagoja Topića, uklopljene su u knjizi u obliku kvalitetnih crno-bijelih reprodukcija.

O sadržaju knjige:
Četiri glavna poglavlja knjige posvećena su četvorici kipara koji su djelovali u gradu Osijeku tijekom prve polovice 20. stoljeća. Pored ove, glavne i najopsežnije teme, u knjizi se donosi osvrt na ostale osječke kipare i kiparice u navedenom razdoblju, te daje kratak uvod u kiparstvo u Osijeku do I. svjetskog rata.

Glavni nositelji kiparstva u Osijeku u prvoj polovici 20. stoljeća bili su do sada nedovoljno poznati i slabo istraženi kipari Josip Leović (1885. – 1963.), Mihajlo Živić (1899. – 1942.), Oscar Nemon (1906. – 1985.) i Rudolf Švagel-Lešić (1911. – 1975.). Riječ je o umjetnicima što stvaraju neovisno jedni o drugima, bez suviše međusobnih doticaja i bez oslonca na osječku kiparsku tradiciju, djelujući u nepovoljnim uvjetima sredine i grada koji im nije omogućio umjetnički uspon niti im je u dovoljnoj mjeri osigurao egzistenciju. Međusobno ih povezuju, uglavnom, mjesto i vrijeme unutar kojega žive i stvaraju: 20-e, 30-e i 40-e godine 20. stoljeća u gradu Osijeku. Razdvajaju ih generacijske razlike, kiparski početci i škole, individualni stilski izričaji i posve različite umjetničke sudbine i životni putevi.

Likovni izričaj Josipa Leovića (Osijek, 1885. – Osijek, 1963.) u mnogome je određen školovanjem u Beču početkom 20. st. Upravo je simbolizam obilježio ponajbolje Leovićeve kiparske radove, a posebno one stvarane pod mecenatom osječkog industrijalca Rudolfa Povischila, koji mu je postao mecena preko kojega dobiva različite likovne narudžbe.

Još od samih početaka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, evidentan je snažan utjecaj Ivana Meštrovića na kiparsko stvaranje Mihajla Živića (Sikirevci, 1899. – Osijek, 1942.). Osim najranijih radova, to jasno pokazuju i djela nastala neposredno po svršetku studija 1929. godine ili ona kasnija.

Još kao gimnazijalac i kao samouki kipar, Oscar Nemon (Osijek, 1906. – Oxford, 1985.) priređuje u Osijeku dvije izložbe svojih kiparskih radova, 1923. i 1924. Već 1925. odlazi u Beč, a potom u Bruxelles, gdje ostvaruje karijeru portretiste i medaljara. Portret Sigmunda Freuda (1931.) donosi mu svjetsku slavu.

Rudolf Švagel-Lešić (Županja, 1911. – Vodnjan, 1975.) nakon studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu  vraća se 1934.u svoj zavičaj i radi kao slobodni umjetnik, a u Osijek dolazi 1939. i ondje djeluje do 1945. Na žalost, većina njegovih osječkih narudžbi zbog ratnih okolnosti nije bila realizirana u cijelosti.

Iz predgovora u knjizi (dr. sc. Zvonko Maković):
Kada je prije nekoliko godina priređena izložba Osječki kipari – Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić: djela iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku bio je to prvi jasno osmišljen ukazatelj na jedan zaokružen segment osječke umjetničke baštine koja se istraživala i tumačila, zapravo, fragmentarno. O kiparstvu u Osijeku malo se znalo i malo ga se spominjalo. Pa ipak, izložba koju spominjem rezultat je ranije dobro obavljenoga istraživanja koje je u okviru svojega magistarskoga rada obavio tada mladi kustos GLUO Daniel Zec. Magisterij je obranjen na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i sada, nakon što je prije šest godina održana i spomenuta izložba, dorađen i prilagođen novim okolnostima izlazi kao knjiga.

Obilje po prvi puta iznesene arhivske građe, na uzoran način predočene i interpretirane, čine vrlo važan segment ove knjige. Nadalje, pažljivo odmjeravanje i valoriziranje skromnih opusa izabranih majstora pokazuje uzorno poznavanje cjelovitoga konteksta, a to je hrvatska, pa i europska skulptura međuratnoga razdoblja. Daniel Zec ne ide u sužavanje problema jednostavnim zaključcima, nego iz uzorno provedenih analiza traži one mogućnosti koje bi i umjetničkoj skromnosti dale opravdanje. Te su skromnosti, budimo otvoreni, prvenstveno rezultat individualnih mogućnosti, nego nekih širih – društvenih, ekonomskih, pa i političkih. Nesvakidašnje biografije jednog Nemona i Švagel – Lešića i pomagale su i odmagale ovim umjetnicima. Daniel Zec vrlo obazrivo uključuje te aspekte u konačnu evaluaciju opusa ovih autora. Ova knjiga ispunila je na vrlo dobar način svrhu koju si je njezin autor postavio kao konačan cilj, a taj je da se na temelju pročitanih i interpretiranih izvora, bilo arhivske građe, bilo umjetničkih artefakata, proširi i dopuni povijesnoumjetničku, pa i kulturološku sliku Osijeka u prvoj polovici 20. stoljeća. Jednostavno rečeno, Daniel Zec svojim je djelom ispunio jednu prazninu koja će nam omogućiti da Osijek i njegovu tradiciju razumijemo na bolji način.



Najnovije