zatvori oglas

O OSIJEKU

Osječka Tvrđa


OSIJEK - Gotovo u idealnom središtu grada smještena je Tvrđa. Kasnosrednjovjekovni Osijek izgrađen je na njenom širem području. U povijesnim vrelima Osijek se prvi put spominje u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika 1196. godine, i to u mađarskom izgovoru Ezek. Znajući dobro stratešku i prometnu važnost Osijeka, zauzeli su Turci Osmanlije Osijek 1526. godine i gradom upravljali 161 godinu. (Tvrđa je oslobođena od Osmanlija u petak 26. rujna 1687. godine, pa danas na taj spomen petkom zvone osječke crkve u 11.00 sati.) Tvrđavu su, po uzoru na nizinske nizozemske utvrde, austrijske vlasti planski gradile od 1. kolovoza 1712. do 1722. kada je, uglavnom, dovršena, iako su gradnje manjega opsega nastavljane do 60-ih godina 18. stoljeća.

Izrada plana podizanja tvrđave povjerena je inženjerijskom pukovniku Maksimlijanu Eugenu grofu d' Gosseau. U nove zidine ugrađen je sav zidni plašt turske tvrđave. Tvrđa se sastojala od 7 bastiona (sv. Karla, Inocencija, Leopolda, Josipa, sv. Terezije, Elizabete i Euzebija) - smještenih od istoka prema zapadu oko gradske jezgre, tvrđavskog roga, zaštitnog zida i jarka - te zaštitne utvrde opasane s vanjske strane glasijama (prostor današnjeg Vijenca Ivana Meštrovića i Drvljanika). Unutrašnjim prostorima Tvrđe dominiraju dvije najvažnije prometnice: Cardo (današnja Franjevačka ulica) i Decumanus (Ulica Franje Kuhača). Do 1715. sagrađeni su u sklopu radova izgradnje tvrđave bastioni na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani. U sklopu tih radova dovršena su i dvoja tvrđavska vrata - Porta Aquatica (Vodena vrata, očuvana su do danas zajedno s Vodenim tornjem) vodila su prema rijeci Dravi i Porta Nova (Nova vrata, na jugu Tvrđe u smjeru budućega Novog grada). Godine 1716. izgrađena su i, treća, Porta Valpoviensis (Valpovačka vrata) kroz koja se iz Tvrđave izlazilo u Gornji grad. Da se iz Tvrđe olakša pristup mostu 1783. odlukom cara Josipa II. kroz bedeme probijena su četvrta tvrđavska vrata - Porta Imperatoris (Carska vrata). Kroz ta se vrata izlazilo na most preko Drave k novosagrađenoj cesti prema Bilju u Baranji, a vodio je iz njih put i u Donji grad. Ta gradnja posljednji je zahvat kojim je tvrđava  dobila konačni izgled.

Tvrđa je u prvoj polovici 18. stoljeća promijenila svoj izgled. Izgrađene su zgrade za potrebe vojske, crkve, samostani i građanske kuće u baroknom slogu. Na tornju glavne straže nalazio se sat (1709.), a uvedena je i ulična petrolejska rasvjeta. U Tvrđi su 1729. otvoreni gimnazija, tiskara (1735.) i njemačko kazalište, a proveden je i javni vodovod i kanalizacija, pa su s pravom Slavonci i Osječani Tvrđu nazivali "Metropolis urbs".

Tijekom vremena vojno se značenje osječke Tvrđe smanjivalo, i to posebice nakon carske odluke Josipa II. godine 1783. kada je vrhovno zapovjedništvo vojske za Slavoniju i Srijem preseljeno iz Osijeku u Petrovaradin. U 18. i 19. stoljeću Tvrđa je multietnički grad u kojem su živjeli Hrvati i doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske, Bugarske. Doseljenici su učili govoriti hrvatski i u vrijeme kada je latinski jezik bio službeni. U mnogim se trgovačkim i obrtničkim obiteljima govorilo njemačkim jezikom, a u nekim i novogrčkim, talijanskim, pa i francuskim. Tvrđa je tada imala obilježje internacionalnog dijela Osijeka.  

Tvrđavske zidine kočile su – po ocjeni suvremenika - gospodarski i prometni razvoj grada, pa su stanovnici Tvrđe 1868. tražili od Hrvatskoga sabora dopuštenje za rušenje bedema (obrambenih zidina) osječke tvrđave. Međutim, car Franjo Josip I. je prema postojećoj "Osnovi ob utvrđenih mjestah u Austro - Ugarskoj Monarhiji" odlučio da osječka tvrđava mora ostati onako kako je izgrađena. Nakon propasti Austro-Ugarske monarhije, kada su prestali vrijediti njezini zakoni, stanovnici Tvrđe obnovili su traženje da se sruše tvrđavski bedemi a Gradsko poglavarstvo je 1923. godine odobrilo kredit za rušenje bedema oko Tvrđe. Počelo je uklanjanje glasija, podzida, spojnih bedema (cordona), kontragarda i revelina. Izgradnja elektrane i uvođenje električnog tramvaja u promet ubrzalo je te radove, pa je obrambeni dio tvrđave do 1926. godine do temelja porušen. Nestala su troja vrata i cjelokupni zidni plašt oko gradske jezgre s istočne, južne i zapadne strane. Od nekadašnjeg golemog zidnog oplošja preostali su samo dijelovi prvoga i sedmog, odnosno Karlova i Eugenijeva bastiona uz dravsku obalu. Između tih bastiona nisu porušeni vodotoranj i Vodena vrata. Danas je osječka Tvrđa po povijesnim i graditeljskim značajkama spomenik nulte kategorije.

SPOMENIČKA BAŠTINA

U zapadnom dijelu Tvrđe, uz cestu koja vodi prema Ulici Kamila Firingera i Ulici Franje Kuhača, nalazi se mali dio bedema, jedini spomenik iz vremena Turaka Osmanlija.    

Krajem 17. stoljeća otvorena je u Osijeku prva vojnička bolnica. Isprva je smještena u bivšoj Kasim-pašinoj medresi (školi) odmah do bivše Kasim-pašine džamije. Na mjestu te vojničke bolnice sagrađena je od 1726. do 1730. godine bolnica sa dva krila (južno i zapadno) koja je sve do početka 90-ih godina 20. stoljeća služilo toj namjeni. (Prehrambeno-tehnološki fakultet, Ulica Franje Kuhačeva 18, osim te zgrade koristi i zgradu do nje – nekadašnju vojnu stražu i garnizonski zatvor).

Zgrada u Kuhačevoj ulici br. 29 građena je početkom 18. stoljeća u vrijeme izgradnje Tvrđe. Tu se nalazilo prenoćište za vojne časnike i službenike te vojna ljekarnica. Danas se uz HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, nalazi i Agencija za obnovu Tvrđe.   

Na početku 18. stoljeća u zgradi (Kuhačeva 27) bila je gostionica. Nakon promjene nekoliko vlasnika zgradu krajem 19. stoljeća dobiva u zakup gradska općina i smješta razne urede. Tu se u prizemlju do 1936. nalazio Gradski muzej, a od 1947. i osječka ispostava zagrebačkog Državnog arhiva. Danas je tu sjedište Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Republike Hrvatske (Državne uprave za zaštitu spomenika kulture).

U jugozapadnom dijelu Tvrđe u bivšoj Donati vojarni – zgradi izgrađenoj u 18. stoljeću – nalazi se od 1992. godine II. gimnazija (Ulica Kamila Firingera 5). Zgrada u kojoj je današnja III. gimnazija (Ulica Kamila Firingera 14) izgrađena 1890. za potrebe Kraljevske velike realke.   

U zapadnom dijelu Tvrđe nalazi se Trg Jurja Križanića. Ima trokutasti oblik, a njime dominira župna crkva sv. Mihaela, arkanđela. Ime trga se tijekom prohujalih vremena mijenjao pa se nazivao Crkveni i Jezuitski trg, a od 1946. godine nosi današnje ime. Prva osječka župna crkva otvorena je i blagoslovljena 19. listopada 1704. u preuređenoj bivšoj Kasim– pašinoj džamiji. (Budući da su Osmanlije Osijekom vladale 161 godinu, i nije čudo da je prva župna crkva djelovala u preuređenoj turskoj džamiji). Na njenim su temeljima 31. srpnja 1725. isusovci, ispred svoje rezidencije (danas zgrada Narodne tehnike), izgradili novu župnu crkvu i posvetili ju pobjedniku i branitelju Crkve. Tornjevi župne crkve sv. Mihaela, arkanđela, izgrađeni su 1741., tj. 1742. godine. Radovi na crkvi trajali su još 30-tak godina.

Na sjevernoj strani Trga Jurja Križanića pored župne crkve isusovci su 23. ožujka 1729. u svojoj rezidenciji u Tvrđi (današnja zgrada Doma tehnike) osnovali Prvu, isusovačku klasičnu, gimnaziju. Ukidanjem isusovačkog reda 1773. samostan je pretvoren u vojarnu.

Središnji tvrđavski trg prvotno se nazivao Weinplatz (Vinski trg) jer se na njega subotom i nedjeljom dopremalo vino iz južne (mađarske) Baranje. U potonjim je razdobljima trg promijenio nekoliko naziva – krajem 18. stoljeća se naziva Paradnim trgom, zatim Glavnim, a od 1898. preimenovan je u Trg Franje Josipa u čast 50. obljetnice vladavine austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja. Između dva svjetska rata nazivan je Trg Sv. Trojstva i Karađorđev trg. Nakon Drugoga svjetskog rata je Partizanski trg do 1992. kada mu je vraćeno ime Trg Sv. Trojstva.     

Na južnoj strani Trga Sv. Trojstva izgrađen je u 18. stoljeću niz građanskih kuća. To su jednokatne stambene zgrade s dućančićima i obrtničkim radionicama, napose s radionicama kolara i kovača, jer je tuda prolazila glavna prometnica kroz Tvrđu, te su se zaustavljali putnici, trgovci, seljaci s kolima, pa je nedvojbeno često trebalo potkivati konje i popravljati kola. U tom se nizu (zapadno) ističe kuća trgovca Mihaela Pejačevića (smještena na uglu trga i današnje Markovićeve ulice) s baroknim kipom sv. Margarete.

Zgrada Gradskog magistrata i komorske direkcije izgrađena je na jugoistočnom uglu Trga Sv. Trojstva daleke 1702. godine. Najstarija je javna građevina podignuta u baroknom stilu. Dio postava osječkog muzeja tu djeluje od 1877. godine, a u cijelosti od 1946.

Na sjeveroistočnom uglu Trga Sv. Trojstva bosanski ili đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer poklonio je gradu Osijeku biskupsko zemljište na kojem je 1883. izgrađena zgrada Više djevojačke škole. Nacrt je izradio glasoviti arhitekt Herman Bollé u klasicističkom stilu. (Danas je to zgrada Ekonomske i upravne škole.)

Na sjevernoj strani Trga sv. Trojstva nalazi se najmarkantnija i najimpozantnija zgrada vojnog zapovjedništva (Generalatshaus), kasnije vojarna (Generalatskasserne) podignuta je po nalogu princa Eugena Savojskog od 1724. do 1726. u sintezi renesanse i baroka. Pročelje zgrade je renesansno, osim portala koji je tipično barokni s dvostrukim stupovima u dovratnicama. Drugi kat je dograđen 1765. godine. (Zgrada rektorata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera.)

Na sjeverozapadnom uglu Trga sv. Trojstva sagrađena je 1729. zgrada s promatračnicom na kojoj je kupola maursko-venecijanskog oblika sa stanom za zapovjednika Gradske straže. Danas je tu Arheološki muzej.

Bosanski ili đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer podigao je 1898. na jugozapadnom uglu Trga sv. Trojstva biskupski đački konvikt (sjemenište) koji je počeo s radom sljedeće godine. U zgradi danas djeluje Glazbena škola Franje Kuhača.  

Spomenik Presvetom Trojstvu – sa svecima sv. Sebastijanom, sv. Rokom, sv. Rozalijom i sv. Katarinom čini jednu od najljepših baroknih tvorevina u Osijeku. Podignut je od 1729. do 1730. u središtu Tvrđe kao zavjetni spomenik „da se Bog smiluje i da odvrati kugu koja je harala u Osijeku i u cijeloj Slavoniji.“ Podigla ga je udovica osječkog generala Maksimilijana Petraša, preminulog u epidemiji kuge u Osijeku 1728. godine.

Osijek je prvi od svih gradova u Kraljevini Hrvatske i Slavonije već u 18. stoljeću imao vodovod i kanalizaciju javnoga karaktera. Vodovodni se uređaj sastojao iz pumpnog uređaja na Dravi koji je crpio vodu i tlačnom pumpom dovodio vodu u dva zdenca i četiri javne pumpe smještene na Trgu Sv. Trojstva. Javni vodovodni zdenci nalaze se desno i lijevo od spomenika Sv. Trojstva. Izgrađeni su od crvenog kamena u obliku pravilnog četverokuta.

Zgrada današnjeg Gradskog poglavarstva (Kuhačeva 9) izgrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća za komandu garnizona, tj. zapovjedništva tvrđavske posade.

Na uglu današnje Kuhačeve i Markovićeve ulice nalazi se najstarija osječka pošta. Zgradu je 1774. kupila Fortifikacijska uprava, podigla je na kat i u nju smjestila poštanski ured. U prvoj polovici 19. stoljeća upraviteljstva pošta nalazila su se samo u Varaždinu i Osijeku.

Nastojanjem i brigom oca franjevca Pavla iz Rame dobili su franjevci zemljište u Tvrđi za crkvu i samostan. Gradnju rezidencije s dva krila počeli su 1699. godine. Danas je od istočnog krila sačuvan samo frontalni zid, jer su drugo krilo morali srušiti kada su gradili crkvu. (To je stari franjevački samostan u današnjoj Fakultetskoj ulici prema Vodenim vratima.) Rezidenciju su dovršili 1705. godine. Novi franjevački samostan građen je dvije godine, od 1731., jugoistočno od crkve Uzvišenja Sv. Križa nakon što su franjevci od Ratne komore dobili zemljište starog generalata. Taj je dio povezan s ostatkom samostanskog kompleksa lukom (svodovima). Franjevački kompleks u Tvrđi bio je rasadište kulture i obrazovanja ne samo za Osijek nego i cijelu Slavoniju. U 18. stoljeću u samostanu su djelovali filozofsko učilište i bogoslovna škola, a od 1735. prva tiskara u Osijeku.   

Franjevačka crkva Uzvišenja Sv. Križa ili crkva sv. Antuna, kako je Osječani odmila nazivaju, zidana je od 1709. do 1732. godine. Njezin zvonik podignut je na temeljima turskog minareta (škole). Sagrađena je potporom slavonskog velikaša Marka baruna Pejačevića. U kripti ove crkve pokopani su mnogi članovi glasovitih osječkih obitelji, kao npr. baruni Kneževići, Pejačevići, Parčevići, članovi prve svjetovne tiskarske obitelji Divald, nadbiskup skopljanski Mihajlo Summa i drugi odličnici marijaterezijanskog i jozefinskog Osijeka.     

Jedna je od najstarijih baroknih građevina baroknoga stila i nalazi se u današnjoj Franjevačkoj ulici broj 5. Kuću je 1917. godine kupila Marija Donegani udovica kipara Vatroslava Doneganija. Po njihovoj kćeri Zlati, udovi Plemić, kuća je i dobila ime.  

Na današnjem Trgu Vatroslava Lisinskog nalazilo se u 18. i 19. stoljeću tvrđavsko šetalište (Promenade), a zbog blizine franjevačke crkve Uzvišenja Sv. Križa taj se prostor nazivao Franjevačkim trgom. Na današnjem Trgu Vatroslava Lisinskog polovicom 18. stoljeća izgrađena je Opskrbnička vojarna (Proviant-Kasserne) 1750. u kojoj je danas smještena Klasična isusovačka gimnazija. Do Opskrbničke vojarne izgrađeno je istodobno i vojno skladište za brašno u kojem je danas Caritas.

Do 1715. u sklopu radova izgradnje tvrđave sagrađeni su bastioni na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani. U sklopu tih radova dovršena su i tzv. Vodena vrata - Porta Aquatica. Danas su od četiri ulaza u tvrđavu sačuvana jedino Vodena vrata, i to zajedno s Vodenim tornjem. Išla su prema rijeci Dravi. U vratima se nalazi spomen-ploča graditelju osječke Tvrđe generalu Johannu Stehhanu von Beckersu. (Od nekadašnjeg golemog zidnog oplošja preostali su samo dijelovi I. i VII. bastiona, odnosno bastion sv. Karla i sv. Eugenija uz dravsku obalu.)

Zgrada u kojoj je današnji Državni arhiv smješten je od 1971. u jugoistočnom dijelu Tvrđe, i to potpuno u zgradi Neuthor vojarne izgrađene 1714., a djelomice od početka 90-ih godina 20. stoljeća u stambeno-poslovnoj zgradi zapadno od Državnog arhiva u tzv. Cavallerie vojarni (Konjaničkoj vojarni podignutoj 1722. godine.)

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže

Još informacija: Wikipedia:Osječka Tvrđa

Foto: Wikipedija: Rektorat



Najnovije