epin je ravniarsko selo desetak kilometara jugozapadno od Osijeka, na cesti prema akovu. Do poetka 18. stoljea koristio se maarski naziv Csapa, a od tada u uporabi je ime epin. Iz njegove duge povijesti sauvana su dva vrijedna kulturno-povijesna spomenika: barokna upna crkva sv. Trojstva, graena 1769.-1771. godine, i manji dvorac, zapravo kurija, koja je neko bila sjedite velikoga vlastelinstva plemike obitelji Adamovich epinski (Adamovich de Csepin).
U srednjem vijeku epin se spominje od 13. stoljea. Prije Turaka bio je neutvreno sredite velikoga posjeda Vukovske upanije. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV darovao je epin 1258. g. plemiima Krui (Korogh), koji su ga posjedovali do izumra 1472. godine. Nakon toga, vlasnici su se mijenjali sve do 1526. kada su ga osvojili Turci. epin je tada izgubio poloaj trgovako-obrtnikoga mjesta, ali ne i starosjedilako hrvatsko i maarsko puanstvo.
Nakon osloboenja od Turaka, epin je bio vojniko dobro do 1751. godine kada je pripao carskoj i kraljevskoj Komori. Kraljica Marija Terezija darovala je 17. sijenja 1765. epinsko imanje Ivanu Kapistranu I. Adamovichu kao nagradu za njegove zasluge i vjernost. Posjed je darovan mukim nasljednicima trajno, a enskim uz plaanje 26.000 tadanjih forinti. Nakon jednog stoljea uspjeno voenoga vlastelinstva, koje je zauzimalo oko 20.000 katastarskih jutara plodnoga zemljita, dolo je do tekoa u gospodarenju pa se ono moralo rasparcelirati i prodati kako bi se podmirili dugovi. Prodaja 10.466 jutara zemlje obavljena je u travnju 1883. godine. Gotovo polovicu posjeda zadrao je Bela pl. Adamovich, vlastelin u epinu. Potkraj 19. stoljea dio epinskoga vlastelinstva s dvorcem kupio je Karlo pl. Mihalovi za svoga najstarijeg sina Dragutina (Demetra). Godine 1894. spominje se Dragutin pl. Mihalovi kao vlasnik epinskoga imanja. Meu brojnim plemikim obiteljima koje su u prvoj polovici 20. stoljea posjedovale dio nekadanjega epinskog vlastelinstva bile su i ove: Cseh (eh), Knoblochl, Pfeiffer, Reiner, Reisner, Schmidt, Speiser i dr.
U sreditu epina, u skromnom perivoju nalazi se malen jednokatni klasicistiki dvorac (kurija) s tlorisom u obliku slova L. Glavnim proeljem okrenut je prema jugu i malom perivoju, a glavni mu je ulaz sa sjevera. Godinama nakon Drugoga svjetskog rata koristio se kao kola, a poslije kao dom starih i nemonih. Nakon to se kola iselila sjevernom je proelju dvorca, sedamdesetih godina 20 stoljea, prigraena nova prizemna zgrada za potrebe starakoga doma.
Dvorac su gradili plemii Adamovich vjerojatno poetkom 19. stoljea. Na jednoj staroj slici nepoznatoga autora i godine nastanka, vidimo vjerojatno izvorni izgled dvorca i perivoja iz prve polovice 19. stoljea. Glavno proelje dvorca oblikovano je sa sredinjim rizalitom u irini tri prozora i s ukupno devet prozorskih osi. Prizemni dio rizalita otvoren je poput maloga trijema. Glavno proelje mijenja svoj izgled vjerojatno potkraj 19. stoljea, ali zadrava klasicistiku sliku i kompoziciju: trijem u prizemlju zatvara se prozorima, rizalit dobiva u visini krovita trokutast zavretak, a prozori u prizemlju dobivaju polukruan oblik u gornjem dijelu. Promjene su nastale i u tlocrtu u odnosu na izvorno stanje, osobito u 20. stoljeu prilikom mnogih pregradnji i mijenjanjima namjene.
Od nekadanjega malog, ali dopadljivog pejsano-historicistikog perivoja gotovo da nema ni traga. Stara platana i kesten zapadno od dvorca podsjeaju na iezli perivoj, a novoposaeno drvee ispred glavnoga proelja dvorca ne odaje nita do ekolokoga ozelenjavanja prostora nekadanjega perivoja. Dvorac je neko bio okruen perivojem s tri strane: juno, zapadno i sjeverno, kako se to vidi na staroj katastarskoj karti.
Na prijelomu 19. i 20. stoljea, kada je epinsko vlastelinstvo bilo u posjedu Dragutina pl. Mihalovia, zauzimalo je povrinu od 2.427,07 hektara. Imanje se nalazilo preteito u ravnici s plodnim glinastim tlom, a sastojalo se od tri gospodarstva: Dugabara-Uglare s tri majura, Dragutinac s dva majura i Kolovar (Kologyvar) s dva majura. epinsko je vlastelinstvo bilo poznato po prvoj eerani na parni pogon u Hrvatskoj, koja je radila 1836.-1849. godine. Osim Ivana Kapistrana II. Adamovicha, kao suvlasnik eerane pojavljuje se beka tvrtka "Mayer & Sohne". Bila je to jedna od najveih prehrambenih tvornica u Slavoniji koja je zapoljavala stotinjak radnika.
Medu brojnim malim posjedima epinskoga vlastelinstva vrijedno je spomenuti njih nekoliko, na kojima su izgraene manje zgrade (kurije, vile), kao sjedita posjeda, s perivojem.
POMOIN je na poetku 20. stoljea bio u vlasnitvu Gustava Blaua, a u zakupu Alberta Mullera, i zauzimao je povrinu od 402,50 hektara. Natpis na proelju kurije (vile) govori o njezinoj gradnji 1906. godine. Pejsani perivoj s historicistikim obiljejima (Eontana, ostaci ukrasnoga vrta od imira),18o veliine 3,69 hektara, danas je zatien usprkos njegovoj zaputenosti. U perivoju su se osobito isticala stabla divljega kestena (Aesculus hippocastanum).
BELIN DVOR ili OVARA bio je posjed veliine 1.057,42 hektara, na poetku 20. stoljea u vlasnitvu Berte pl. Schapringer de Csepregh. Jednokatna kurija (vila) s pejsanim perivojem, veliine 1,95 hektara, podignuta je u prvim desetljeima 20. stoljea.
BARE je posjed zapadno od epina, s prizemnom kurijom i parkom veliine 1,98 hektara. BRANJEVINA je bila dobro veliine 605,47 ha, na poetku 20. stoljea u vlasnitvu nasljednika Gartlgrubera. Plemiko dobro AMALIJINO POLJE, veliine 675,05 hektara, od 1899. godine u vlasnitvu je Radivoja Paunovia. MALI RASTOVAC plemiko je dobro koje je poetkom 20. stoljea imalo 276 hektara i bilo je u posjedu Aleksandra Popovia. Plemiko dobro VLADISLAVCI pripadalo je u isto doba Jakobu Sorgeru a zauzimalo je povrinu od 1.162,65 hektara.
epin je sijelo plemike i barunske obitelji Adamovich. Pridjevak "de Csepin" dodijelila je kraljica Marija Terezija 6. listopada 1770. lvanu Kapistranu I. i od tada ta obitelj nosi ime Adamovich epinski. To je vrlo stari rod, podrijetlom vjerojatno iz Bugarske, iz mjesta Ciprovac. U nekim se povijesnim vrelima navodi da su podrijetlom iz Bosne, odakle su se preselili u Varadinsku, a zatim u Virovitiku upaniju. U Bako-bodrukoj upaniji Adamovichi su upisani kao plemii 1625., a u Peuhu (Baranja) oko 1690. godine. U Slavoniju su doli oko 1700. godine. Ugarsko-hrvatsko plemstvo (plemiki list i grbovnicu) dodijelio je u Beu 6. studenoga 1714. kralj Karlo VI. Pavlu Adamovichu186, njegovoj eni Juditi rod. pl. Knezovi i njihovoj djeci. Njihov sin Martin nastavio je obiteljsko stablo. Martinov sin Ivan Kapistran I., kraljevski savjetnik i podupan Virovitike upanije, zasluan je za visoki ugled koji je stekla njegova obitelj, kao i za poveanje posjeda. enidbom s Juditom pl. Sai (Szaich) stekao je posjede: Sv. Helenu, Majkovec, Kaniu (Lug), Imbriovec i lekovec u tadanjoj Hrvatskoj (danas sjeverozapadni dio Hrvatske), a 1785. godine stekao je i kupio posjede u Slavoniji: Tenje, Aljma i Erdut. Podjelom imanja svojim trima sinovima, Ivan Kapistran I. utemeljio je dvije Ioze obitelji Adamovich: epinsku i tenjsku. Zaetnik epinske plemike grane obitelji bio je najstariji sin Pavao (1760.-1801.), a zaetnik tenjske grane, koja e imati i plemiku i barunsku liniju, bio je Antun Gaparl (1762.-1829.). Trei sin Roko (1764.-1809.) nije imao potomke. Iz epinske grane obitelji, koja zavrava s Ludwigom kao posljednjim mukim lanom, istaknuli su se Ivan Kapistran II., poznat kao napredni gospodar, i Bela, znan kao hrvatski skladatelj. O tenjskoj grani Obitelji Adamovich govori se u tekstu o dvorcu Tenje.
Izvor: "Dvorci i perivoji u Slavoniji", itaroci, Zagreb 1998.
gl.urednik |
|
 | | epin - dvorac Adamovich |
 | | Grb obitelji Adamovich |
|
