Varošarije

MOJA PRIJATELJICA NEKULTURA

Ovih dana Osijek ponovo ima dva funkcionalna kina. Štoviše, kino Europa trebalo bi biti nešto tako moderno da će ljudi tako pohrliti na projekcije. Moguće. Vrijeme će reći svoje. Pitanje je zaslužujemo li mi takvo kino. Prisjetite se samo svog posljednjeg posjeta kinu, ma kako davno to bilo. U posljednje vrijeme nešto sam češći gost Uranije i prije uređenja Europe i ništa se tu ne mijenja od vremena kada sam kao klinac sa roditeljima posjećivao osječke kinematografe. Tada su ih čak bila četiri (Kino narodni, Slavija, Papuk, Crvena zvijezda). Kad god bih projekcija završila slika je bila uvijek, ali baš uvijek, ista. Po podu hrpe oljuskanih koštica, papirnatih vrećica, bočica kojekakvih napitaka, ponekada kokica i znate već. Zar se doista nitko ne upita zaslužuje li takvo gledateljstvo moderno kino? Primjer radi mogu navesti zagrebačko kino Europa na Cvjetnom trgu. Ozvučenje fantastično, stolice obložene kožom (ma kakve stolice, fotelje!), sve uredno - kao apoteka. Ok, film je bio dosadan (što ga nije spriječilo da osvoji koji Oscar) ali stolica je bila tako udobna da sam u nekoliko navrata skoro pa zaspao. Na kraju projekcije, na moje iznenađenje, pod je bio posve čist. Nije bilo potrebe za bilo kakvim spremanjem dvorane. I danas se pitam u čemu je štos?

Možda bi još bilo u redu da sve počinje i završava na kino dvoranama. No, u samom središtu grada možemo vidjeti primjere vlastite nekulture i nemara. Već na samom početku Pejačevićeve ulice nasuprot crkve sv. Petra i Pavla dva lokala u takvom su stanju da je to graniči s mazohizmom. U jednom je, koliko me sjećanje služi, bila slastičarna dok je u drugom obitavala urarska radnja. Iz nekih razloga osim butika s vjenčanicama tu više nitko ništa nije otvorio. Zamislite samo kakva je to lokacija! Uglavnom, iz tih lokala širi se ustajali miris kojeg pojačavaju miomirisi koje građani ovog grada pohranjuju vršeći ovdje malu i veliku nuždu. U potpunosti razumijem kada je frka i strašno sam ljut što ovaj grad nema nijedan funkcionalan javni WC, iako je prije bila drukčija slika i prilika. Međutim, koliko bolesni morate biti da takvo što učinite u centru grada gdje svakodnevno prolaze ljudi. I još nasuprot Božjeg hrama! Ima li netko u ovom gradu još respekta prema nečemu? No, nisu za ovakvo stanje krivi samo ulični pišači i serači već bi trebalo i nadležne upitati pokoju. Ako ništa drugo, kome se isplati da lokali na takvoj lokaciji zjape prazne? I još u takvom stanju.

Primjera, nažalost, ima još. Recimo, zgrada Bijele lađe na Gornjodravskoj obali. Onako napuštena i zapuštena pravo je ruglo, opet, u srcu grada. Ali to valjda nikome ne smeta. I zašto bi, pa ne traži jesti i piti. Samo stoji. Stoji i propada. Tek nešto dalje na šetalištu nasuprot tzv. vojnog naselja danju možete naći priličan broj komadića stakla. To najviše možemo zahvaliti onima koji se noću ovdje ludo zabavljaju. Prije desetak godina tu je bilo utočište za zaljubljene parove koji su pod okriljem mjesečine jedno drugom skidali zvijezde, maštali se i voljeli. Sada pod okriljem mjesečine teku konjak, votka, stock, a navodno ponekad i koji dim za podignit raspoloženje. Jedan prijatelj koji stanuje veoma blizu požalio mi se kako, za razliku od prijašnjih godina, ne bi se noću sam prošetao tim dijelom šetališta.

Pri kraju ove kratke inventure naše osječke kulture čovjek se upita kako li je sve to moguće u jednom gradu koji je nekoć bio uzoran srednjeuropski grad. Ni sam nisam siguran u kojem smo to trenutku krenuli putem na kojim jesmo no posve je sigurno već dugo vremena da kročimo krivom stazom. Ono što mene najviše začuđuje jeste da se neki građani Osijeka prema svom gradu odnose kao da uopće ne žive ovdje. Već kao nekakvi zločesti gosti koji možda jednom ili dvaput mjesečno, možda i godišnje, svrate u ovaj grad. I onda što ih briga kako će izgledati ovaj grad i kako će se ponašati u njemu. Najporaznija je činjenica kako se tu malo što može učiniti jer ti ljudi takvi su po svojoj prirodi, a dobro znamo da se od sebe ne može ozdraviti.