Varošarije

VELIKA ZEMLJA ZA MALU AVANTURU

Putovati je lijepo, ali stići na ciljanu destinaciju je još ljepše. Pogotovo ako je riječ o Tunisu jer letjeti na drugi kontinent te upoznati posve drukčiju kulturu i način življenja doista je vrijedno 14 sati putovanja od Osijeka do Hammameta. Posebice ako uzmete u obzir da vam od Zagreba do zračne luke u Monastiru treba tek nešto više od sat i pol vremena. Svu ostalu satnicu potrošite u Hrvatskoj. Gotovo je ironično da vam od Osijeka do Zagreba treba nešto više od pet sati, a od Zagreba do Tunisa tek samo nešto više od sat i pol vremena. No, to je jedna posve druga tema.

Let avionom bio je ugodan, kroz prekrasne oblake bijele kao snijeg i dojmljivu panoramu Napulja. Odmah po sljetanju u zračnu luku u Monastiru svi smo pomalo odahnuli pa se počelo i s prvim šalama. Počelo je s vicecima na račun prilične količine smeća oko piste, a zatim je netko kućicu pored piste obojanu u crveno-bijele kvadratiće prozvao hrvatskom kućom. Bitno je osjećati se kao kod kuće. Carinsku kontrolu prošli smo brzo i bez nepotrebnog čekanja i vrlo brzo se zatekli na parkingu zračne luke gdje smo morali potražiti autobus broj 13 koji nas je trebao odvesti do hotela. Pronaći autobus broj 13 zvuči kao najjednostavnija stvar na svijetu, međutim nitko vam ne kaže da imate barem 4-5 autobusa s brojem 13. Nakon barem desetominutne potrage za našim autobusom čekala nas je još vožnja od Monastira do Hammameta. Potrajala je oko sat i pol i bio je to naš prvi doticaj sa tuniškom svakodnevicom. Vozeći se k Hammametu promatram Sousse (jer moja supruga spava): oskudne kućice, na pola dovršene, ali skoro svaka ima satelitsku antetnu. Krovovi se bijele od ogromnih bijelih tanjura koji su poput otvorenih bijelih cvjetova usmjereni ka kristalno plavom nebu Tunisa. I dok Sanda, naš vodič, govori kako su Tunižani izuzetno miroljubiv i staložen narod, s naše desne strane gledamo kako se dva vozača, jedan od njih s metalnom motkom u rukama, raspravljaju tko je kriv za prometnu nezgodu. U taj mah autobus odjekuje smijehom.

Odsjeli smo u hotelu Regency s četiri zvijezdice, ali nemojte to brkati s četiri zvijezdice u europskim hotelima. Čim smo se smjestili prošetali smo plažom u neposrednoj blizini hotela na kojoj je puhao jak vjetar. Šetajući presretali su nas izuzetno dosadni prodavači svega i svačeg - tepiha, voća, slatkiša, papuča, suvenira... Ne tako napadne, ali ipak prisutne, uočavamo lokalne frajere koji vam nude vožnju pedalinom ili gliserom te daleko najpopularniju mogućnost paraglidinga na vodi te vožnju na unutarnjoj gumi traktora. Poslije šetnje pokušali smo s ružnim recepcionerom dogovoriti zamjenu soba. Soba koju smo dobili jes bila i lijepa i velika s povećim balkonom, ali je balkon gledao na nečije krovove i u neidentificirano zelenilo. Na uporno nagovaranje moje supruge zatražio sam sobu s pogledom na more i dobio je. Međutim, to je koštalo. Prvo smo se iselili iz te poveće sobe i rečeni recepcioner doveo nas je praktično pred vrata naše nove sobe i zatim rekao kako traži dodatnih 20 tuniških dinara (100 Kn) po danu, na što sam posve iskreno rekao kako nam je to ipak preskupo. Na kraju smo pristali na 100 Kn za svih sedam dana boravka. Tek nešto kasnije shvatiti ćemo kako je to bilo naše prvo cijenkanje u Tunisu.

Brzo je došla i naša prva večera u Tunisu koja će kao i sve večere i doručci tijekom narednih sedam dana biti obilata i raznovrsna. Poslije večere ponadali smo se zanimljivom noćnom životu jer je Hammamet na glasu kao centar istoga. Međutim, hotelska animacija gostiju svela se na hotelskog zabavljač Krima (o kojem će biti riječi nešto kasnije) koji je forsirao sve veće hitove 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća te glazbu lakih nota njemačkog govornog područja.

SUPERMAN ZVANI LAZARUS

Sutradan, za vrijeme doručka, razmišljali smo što ćemo činiti jer se nismo odveć obradovali onim što nam je nudila naša agencija, inače specijalizirana za Tunis. Nakon što nam je postalo jasno da od obećanog poklon izleta mladencima neće biti ništa, potražili smo sreću kod stranih putničkih agencija. Zato smo krenuli u potragu za nečim što se zove Taxifon - javni telefon koji radi na kovanice , znate ono što smo i mi ne baš tako davno imali. Ovakav način komunikacije, tvrde oni koji bi trebali biti upućeni, je uvjerljivo najjeftiniji.

Dogovorili smo izlet s jednom njemačkom turističkom agencijom, dok nam se jedna britanska trebala javiti da potvrdi naš dogovor. Međutim, kasnije od Engleza neće biti ni traga ni glasa. Nakon obavljenih razgovora vratili smo se u hotel i uživali u hotelskom bazenu na kojem sam upoznao konobara Lazarusa za kojeg će se ispostaviti da je studirao i radio u Njemačkoj. Ako mu je za vjerovati, jedan od profesora, koji su mu predavali, bio je Hrvat pa sam mu iz tog razloga bio toliko drag da mi je odlučio otvoriti dušu. Lazarus, kako je sam rekao, govori sedam jezika i bio je oženjen Nijemicom, a s kojom je potpisao predbračni ugovor kojim se obvezao da će se svakodnevno seksati tri puta. Na moju primjedbu kako za tako učestali seks treba biti superman, Lazarus mi se povjerio da to njemu uopće nije bio problem. Brak je puknuo onog trena kada je nezasitna Nijemcima poželjela novi namještaj. Počelo je s novim namještajem, a završilo je na sudu rastavom braka gdje je Lazarus Nijemicu pred sucem i odvjetnicima pljunuo. Kada je opazio da sam osupnut tim postupkom, rekao je kako on takvo što ima pravo jer ona mu je ipak bila supruga. Dodao je i to da je on odrastao čovjek te da njemu ni otac ne govori što da radi, a kamoli žena. Nakon što je svojoj bivšoj dragoj sasuo pljuvačku u lice, okrenuo se svom odvjetniku i rekao da joj da fucking divorce . Sve je završilo tako da se Lazarus prošle godine vratio u Tunis i sada konobari u hotelu Regency. Nešto kasnije zagledao se u moj mobitel i silno se zainteresirao za cijene mobitela u Hrvatskoj. Nije prošlo dugo i predložio mi je da slijedeći put donesem 10-ak mobitela koje ovdje mogu prodati za 200 tuniških dinara, naravno uz njegovu pomoć. Naime, za razliku od tuniških državljana, turisti ne prolaze strogi carinski pregled.

Nastavak slijedi...