Varošarije

AŠAFARE, CRNI SINE

Idemo u pustinju...

Kako do sutradan nismo imali zakaznih aktivnosti na recepciji smo se raspitivali gdje bismo mogli jahati deve. Spominjani ružni recepcioner uputio nas je u hotelsku suvenirnicu gdje smo dogovorili trosatno jahanje u tradicionalnoj tuniškoj odjeći na devama i ručak. Uz dogovor o jahanju deva napadni prodavač u suvenirnici upitao me za koliko bih mu deva prodao svoju suprugu. Objasniti prodavaču suvenira da ja suprugu ne namjeravam prodati, nije bila laka stvar sve dok mu nisam rekao da je uvrijedio mene i cijelu moju obitelj te zaprijetio mu sudom. Kako bilo, taj problemčić s prodavanjem trudili smo se zaboraviti i prema dogovoru u 15 h našli smo se s Ašafarom (od milja zvanom Šaraf) u predvorju hotela. Ašafar je pozvao taksi koji nas je odvezao to ulaza u grad Hammamet, a potom smo se pješke kroz prašnjavo korito presušene rijeke krenuli k farmi deva i konja. Na farmi su nas posjeli na Fatimu i Claudiu i s vodičem krenuli prašnjavim putem (nalik onom na staroj Dravi) prepunim svakovrsnog smeća. Bilo je tu svega što moderno društvo, kada govorimo o smeću, može dati - šute, plastike, limenki, raznih boca što domaće što strane proizvodnje. Vi samo zamislite smeće, oni ga imaju! Prolazili smo potom kroz maslinike, a zatim zašli u nekakvo sirotinjsko naselje pa opet na prašnjavi put tu i tamo dekorativno ukrašen dodacima u obliku smeća kojeg su obrubljivali poveći kaktusi. Zastali smo na jednoj poljani gdje su se deve 10-ak minuta odmarale od tereta naših kila. Tu smo se malo raspričali s vodičem koji je teškom mukom govorio njemački, a na engleskom je izvrsno šutio.

Doznali smo tako da je kaktus za deve prava poslastica, nešto kao nama čokolada. Cijena jedne deve kreće se oko 600 € za muški primjerak, dok su ženke obično jeftinije. Ženka deve mladunče nosi 10 mjeseci, a uvijek okoti, odevi ili što već samo jedno mladunče. Dvogrbe deve žive samo u pustinji, dok jednogrbe žive u priobalnim krajevima. Bez vode deva može izdržati barem mjesec dana. Saznali smo kako kaktusi, koji se nalaze s obje strane puta kojim smo se kretali, nisu nikli slučajno već su ih vlasnici plantaža limuna, maslina i naranči zasadili namjerno kako bi spriječili eventualne kradljivce da uđu na njihov posjed. Oni nešto imućniji svoje su posjede ogradili visokim bijelim zidovima na vrhove koji uzidaju boce te ih potom porazbijaju i time dobiju oštre vrhove koji priječe put mogućim nepozvanim gostima. Praktičnost prije svega.

Nazad smo krenuli istim pravcem s tek malom izmjenom djelića puta. Prošli smo kroz dio jednog naselja s prilično tradicionalno ukrašenim zgradama. Otprilike kao da je netko šarene demodirane ili neukusne pločice za kupatilo ili kuhinju obljepio s vanjske strane svoga doma. Gotovo svi su prozori bili s rešetkama, što je ovdje navodno također dio tradicije. Valjda su se tako branili od Ali Babe i četrdeset hajduka. Uz put vodič nam je nabrao limuna, jasminova cvijeta i šipka. U Tunisu, osim mandarina, sve ostalo voće rodi više puta godišnje. Po povratku na farmu slikali smo se s devama obučeni u tradicionalnu tunišku odjeću što je kasnije fotografijama ispalo zgodno. I to je bilo to - Ašarafa nije bilo, a nije bilo ni ručka. Naš vodič deva samo nam je odgovorio da ne zna što smo se mi dogovorili sa šefom. Obećana tri sata jahanja deva svela su se na dva, a osjećaj da smo fino nasamareni pratio nas je još jedno vrijeme. Nekako u to vrijeme shvatili smo da su turisti ovdje zaštićeni kao svete krave, ali ih kao i sve krave i njih - muzu. Ta teza biti će potvrđena kasnije u više navrata.

Kraj dana okrunili smo večerom, za koju će se ispostaviti da će biti obilna i dobra, a na koju smo pošli 20-ak minuta ranije jer nismo bili sigurni kada točno počinje. Spustivši se s četvrtog kata udobno smo se smjestili u fotelje u predvorju hotela. S vremenom okupilo se sve više gostiju, uglavnom Nijemaca koji su se u najboljim balkanskim manirima tiskali oko ulaznih vrata restorana, upadljivo buljeću kroz staklo da li je večera spremna. U tom trenutku supruga i ja osjećali smo kao pravi baštinici zapadnjačke kulture, a Nijemce prikovane oko ulaza u restoran držali smo civilizacijski inferiornima. Dok sam ja Nijemcima pjevušio Johnnyevu Balkane moj budi mi silan i dobro mi stoj... Moja je draga pronašla opravdanja za njoj mile Nijemce govoreći da se po pitanju hrane zaboravlju svi obziri. Za večeru smo sjedili s mladim bračnim parom iz Splita - Mirkom i Matildom. Prepričavali smo svoje današnje doživljaje. Mladi Splićani na preporuku našeg vodiča Sande posjetili su tržnicu deva. Mi smo se malo dvoumili oko odlaska na rečenu tržnicu, ali njihov komentar odagnao je svaku grižnju savijesti. Svoje dojmove sveli su u dvije riječi: gužva i smrad.

GLAVNOM GARDU U POHODE

Treći dan našeg boravka u Hammemetu krenuli smo na cjelodnevni izlet. Polazak je bio dogovoren za 8:15 ali autobus je kasnio. Što je posve uobičajeno u Tunisu. Primjera radi, ako vam kažu da će nešto biti za pet minuta onda to obično znači da će biti za 20-ak minuta. I tako nakon uobičajenog kašnjenja dočekali smo autobus, a ja sam vidjeviš vozača viknuo na hrvatskom: Brate, mi smo tvoji! Naravno, vozač nije razumio ni slova. Autobus je bio već krcat hrvatskim turistima iz ostalih hotela, a pridružio nam se i jedan par Rumunja.

Prva destinacija bio je muzej Bardo u glavnom gradu Tunisa - Tunisu. Inače, Tunižani svoju zemlju zovu Tunisia, a glavni grad Tunis ali na hrvatskom jeziku naziv za ovu zemlju i njezin glavni grad potpuno je isti što može dovesti do zabune. Putovali smo novim autoputom koji su za Tunižane izgradili Kuvajćani, a sada preko naplate cestarine vraćaju investiciju. I što je tu neobično? Pa, to da je riječ je prvom i zasada jedinom autoputu u Afirici gdje se naplaćuje cestarina jer u Africi je i danas nezamislivo naplaćivati vožnju određenim dionicama ceste.

Na ulazu u nacionalni ponos, muzej Bardo (kao uostalom i na svakom lokalitetu kojeg posjećuju turisti) platili smo 1 tuniški dinar za uporabu fotoaparata ili kamere. Pri tome uopće nije bilo bitno imate li doista foto aparat ili kameru i da li ćete sva ta čuda moderne tehnike iskoristiti na lokaciji koju posjećujete. I naravno, nije bilo uopće bitno to što ste ulaznicu već platili. Kako bilo, za razgled muzeja imali smo samo sat vremena što je definitivno premalo vremena s obzirom na sve ono što imate vidjeti. Nekadašnja palača sada je pretvorena u muzej prebogat antikvitetima iz doba Kartage, rimskog doba, arapsko-islamske ere i ranokršćanskog doba. U ovom muzeju možete vidjeti neke od najočuvanijih rimskih mozaika i kipova na svijetu. Mene su osobno najviše dojmili stropovi iz doba arapske vladavine. Izdvojio bih kao zaista divljenja vrijednu neveliku glavnu prostoriju harema. Svod je ukrašen gipsanim reljefom i rađen je 20 godina! Na podu iste nalazi se kružni mozaik na kojem je prikazano 12 horoskopskih znakova. U prostoriji nazvanoj po gradu Sousseu nalazi se veliki raskošni strop optočen zlatom kojeg su arapski majstori ručno ukrašavali. Jedna od manjih prostorija, koja je nekoć bila dvorište, obložena je tradicionalinim arapskim pločicama toliko šarenim da vas to u prvi mah izrazito ubode u oči. Zbog velikog broja turista i buke koja se stvara uspio sam čuti samo kratku Sandinu recitaciju o bojama iz koje sam doznao da je prava boja islama bijela, a da zelena boja u islamskom svijetu predstavlja raj. Žuta boja predstavlja sunce, a plava nebo i more.

MEDINA - SRCE SVAKOG GRADA

Poslije posjeta muzeju odvezli smo se na ručak, a nakon objeda naredna je destinacija bio glavni grad Tunis, točnije tuniška medina. Ovdje smo prvi puta vidjeli kako izgleda cjenkanje u arpaskom svijetu začinjeno povlačenjem za rukav i upornimi čvrstim držanjem za ruku potencijalnih kupaca. Premda smo u dva navrata doživjeli i to da nam nitko nije prišao kako bi nas gnjavio da nešto kupimo. Od naših hotelskih sustanara Matilde i Mrika kasnije smo doznali da su uspjeli naći radnju gdje ih nitko nije povlačio za rukav pa su na kraju trgovali tu i zahvalili trgovcu što ih nije gnjavio. Supruga i ja imali smo pak sasvim oprečno iskustvo. Nas je trgovac doslovce držao za ruke i nije nas puštao dok nismo kupili ekstrakt jasmina, njihova nacionalna cvijeta koji, npr. u Hammametu ima i svoj spomenik.

Tuniška medina tj. tržnica na otvorenom gdje, slikovito rečeno, možete kupiti sve od igle do lokomotive prema turističkim vodičima povijesno je i kuluturno srce modernog Tunisa. Izgrađena je u 7. stoljeću i bila je središte grada sve dok Francuzi nisu zaposjeli grad. U okolici medine nalazi se džamija Zitouna, najčuvenija građevina u gradu. Mnogi turisti rado se slikaju s minaretom džamije u pozadini, ali ne i mi jer posjet istoj nije predviđen. Šteta. Zapadno od medine nalazi se prva džamija izgrađena (1616.) u Tunisu u otomanskom stilu. U blizini se nalazi i trg na kojem su muslimanski gusari prodavali bijelo roblje. U blizini medine nalazi se i mauzolej u kojem se čuvaju ostaci mnogi uglednika iz doba dinastije Husenita koja je vladala Tunisom. U Tunisu možete vidjeti i katedralu Sv. Vincenta koja je čudna mješavina gotskog, bizantskog i sjevernoafričkog stila gradnje. O svemu pobrojanom ne bih vam mogao reći nešto više jer ništa od toga, nažalost, nismo posjetili. Osim naravno medine koja je 1981. godine uvrštena na UN-ovu listu svjetske baštine. U vlastitoj režiji nakratko smo posjetili veliki trg u blizini medine na kojem se, pretpostavljamo, nalazi ministarstvo financija. Taj trg prekrasan je spoj moderne arapske arhitekture, jednostavne, ali opet tako predivne da nismo mogli odoljeti, a da ne posegnemo za foto-aparatom.

Nastavlja se...