Varošarije

EVO, BANKE, CIGANE MOJ!

Zabava rezervirana za muškarce i turiste

Nakon Tunisa otišli smo u plavo-bijeli grad. Ne Osijek već Sidi Bou Said. Kada kažem plavo-bijeli grad, onda to doista i mislim jer sve građevine u gradu su obojane u bijelo, a svi prozori i vrata u identičnu plavu boju. No, nisu samo zgrade u plavo-bijeloj kombinaciji već su i klupe u parku obojane u plavu boju. Gradić Sidi Bou Said nalazi se oko 10 km sjevernoistočno od Tunisa na stijeni s koje se pruža pogled na tuniški zaljev. Povrh gradića nalazi se svjetionik koji je dio utvrde iz 9. stoljeća. Ime gradića derivat je imena muslimanskog zaslužnika koji je tu živio, a njegovo puno ime glasi - Abou Said ibn Khalef ibn Yahia Ettamini el Beji. Kao i svi tuniški gradovi i Sidi Bou Said prepun je radnji lokalnih trgovaca u kojima možete kupiti kojekakve turističke, da tako kažem, điđamiđe. Razglednice, nargile, šišu, dijelove narodnjih nošnji, tipične tuniške krletke za ptice, kožne i poruclanske deve svih veličina i skoro sve što vam može pasti na pamet da kupite u Tunisu. Osim po uskim uličicama plavo-bijeli grad poznat je po kafiću Sidi Chebasnne, zatim bivšoj palači baruna d Erlangera koja je pretvorena u muzej i malenom groblju na samom vrhu spomenute stijene. Ovdje smo i prvi puta vidjeli potpuno, od glave do pete, umotanu ženu u pratnji brkatog crnokosog Arapa, a za koje nam je rečeno da je riječ o turistima iz Saudijske Arabije. Ni u Sidi Bou Saidu nismo se zadržali odveć dugo, tek toliko da na brzinu prošetamo po uskim gradskim uličicama i na brzinu uhvatimo što je više moguće fotki. Kao posebno zgodan detalj istaknuo bih prekrasnu fontanu na jednom kružnom toku koju ukrašavaju prekrasno izrađeni bijeli golubovi koji se napajaju na njoj. Općenito, tuniški gradovi prepuni su kružnih tokova koji su često ukrašeni simpatičnim i krasnim detaljima. Najiskrenije preporučujem našim arhitektima da posjete Tunis, pokradu ideje Tunižanima i u Hrvatsku ukrase takvim detaljima. Kod nas ionako krađa nije baš najkažnijiviji delikt.

Po završenom obilasku Sidi Bou Saida potegli smo put Kartage. I ovdje na ulasku u dio s povijesnim ruševinama morali smo platiti 1 dinar po foto-aparatu ili kameri. Pomalo već iživciran time, čiči koji je uzimao foto harač, zapjevao sam: Evo, banke, Cigane moj!. Srećom nije razumio, inače tko zna što bi bilo. Kartaga koju smo vidjeli ustvari je rimska Kartaga jer su Rimljani pravu Kartagu porušili do temelja, preorali i zasuli solju. Prema legendi pravu Kartagu utemeljilo je 80 djevica na čelu s princezom Elisom Dido na brdu Birsa u 8 stoljeću prije nove ere. Legenda kaže da je princeza zatražila od lokalnog vladara dopuštenje da izgradi novo naselje, što je on hineći dobortu odobrio rekavši kako veličina grada ne smije premašivati površinu koju obuhvati bikova koža. Međutim, kako princeza nije baš vesla sisala doskočila je lokalnom frajeru tako što je dotičnu kožu izrezala na tanke trake, spojila ih i njima opasala puno veću površinu nego što se dalo naslutiti. Lokalni vladar ponio se viteški shvativši da je nasamaren i ipak je dopustio gradnju Kartage koja će se kasnije razviti u važnu pomorsku luku i snažno trgovačko središte.

U prvotnoj Kartagi vrhovni bog bio je Baal Hammon, kojem su u najtežnim trenucima za grad žrtvovana muška djeca (do 9 godina starosti) uglednih i dobrostojećih Kartažana. Ona su bacana u vatru kako bi im se Baal Hammon smilovao. Mjesto na kojem su djeca žrtvovana otkriveno je tek 1921. godine, ali nam naš vodič Sanda nije pokazala to mjesto. No, zato nam je dok smo se vozili autobusom pokazala veleposlanstvo Srbije i Crne Gore. Kako bilo, Kartaga je danas mjesto gdje žive bogataši te gdje se nalaze strana diplomatska predstavništva. Kao i kod ostalih destinacija ni za Kartagu nismo imali previše vremena, a osobno moje razočarenje je bilo veliko kada sam tek nakon povratka u Hrvatsku doznao za neke lokalitete unutar same Kartage koje nismo posjetili.

Uz same ostatke Kartage nalazi se i predsjednička palača koju nije dopušteno fotografirati. Kako je zabranjeno voće najslađe, nismo mogli odoljeti da prekršimo zabranu. Sanda je pri povratku panično vikala: Nemojte slikati!, naravno nije vrijedilo jer su blicevi već bljesnuli, a pao je i komentar: Je, pa kaj nam pak moreju? Da su nas opazili, vjerovatno bi nešto i mogli jer je palača doslovce okružena vojnim stražama i policijskim ophodnjama, kao u najboljim danima najslavnijih diktatura.

SLATKA MALA DIKTATURA

Priča o Tunisu kakvim ga danas poznajemo počela je 1956. godine kada se pokret otpora predvođen Habibom Bourguibom izborio za neovisnost od Francuske. Spomenuti Habib postao je i prvim predsjednikom Republike Tunis. Habibu Bourguibi sjajno je išlo sve do 7. studenog 1987. kada je jedan od njegovih ministara Zine el-Abadine ben Aliorganizirao državni udar.

S novim vladarom procvjetao je i turizam koji se sve više razvija. Za sigurnost turista brinu se brojni policajci kojih ima skoro na svakom koraku i s te strane možete se osjećati više nego sigurno. Inače, policajaci su nakon visokih državnih službenika te liječnika i profesora najbolje plaćena radna snaga u državi. Možda i stoga u listopadu 1999. na predsjedničkim izborima pobjeđuje spomenuti Zine el-Abadine ben Ali s 99,44 posto glasova.

Dokle seže predsjednikova nazočnost da se naslutiti i po tome da uopće nije neuobičajeno u predvorju hotela vidjeti sliku ben Alija. Jedan od naših suputnika je ugledao sliku ben Alija i pomislio kako je riječ o šefu recepcije te se nije mogao načuditi što sliku šefa recepcije drže u predvorju hotela. Sve dok mu nisu objasnili tko je ustvari na slici. Skoro pa obvezan detalj je i to da se u svakom mjestu postoji ulica 7. listopada - dana kada je izvršen državni udar, a spomenuti datum nalazi se i na tuniškoj valuti - dinaru.

Unatoč svemu Tunis je najnaprednija afrička zemlja, u kojoj kada govorimo o arpaskom svijetu, žene imaju najveća prava. Nije ništa neobično vidjeti ženu policajaca kako na nekom od mnogobrojnih kružnih tokova regulira promet. Isto tako žena pilot nije ništa novo. Riječ je o zemlji od skoro 10 milijuna stanovnika, s per capita prihodom od 6.800 USD i gospodarskim rastom od 5 posto . Glavne industrijske grane su proizvodnja nafte (cijena litre beznina je pola €.), rudarstvo, turizam, proizvodnja tekstila, hrane, pića i obuće, a najveći trgovinski partner im je Europska unija. Svi turisti su dobro došli i viza nije potrebna, jedino je državljanima Izraela ulaz u zemlju zabranjen.

SAGA O BANKOMATU

Svanuo je i naš četvrti dan u Tunisu koji smo započeli obilnim doručkom, a kako drukčije? Danas smo očekivali da nas iznenade novim kulinarskim finesama, ali opet smo za doručak imali iste salate i dodatke. No, mojoj se dragoj učinilo kako kuhari našeg hotela nisu odveć maštoviti kada je u pitanju spravljanje palačinki te je kuharu pokazala kako napraviti palačinke s kakaom. Ne mogu vam opisati koliko se kuhar čudio tome što ona želi staviti kakao u palačinke. Vrhunac njihove kreativnosti je omlet od jaja u koji stavljaju komadiće rajčice te palačinke koje slažu u četverokut. Sve to rade pred vašim očima, što svemu daje posebnu čar. Dobro smo se napapali i potražili taksi koji će nas odvesti u centar Hammameta. Praktično još nismo ni izašli iz dvorišta hotela, a već smo našli taksi. Slutite, naći taksi ovdje je tako jednostavno da prosto nije za vjerovati. Mi nismo imali neugodnih iskustava s taksistima, ali prema onom što smo čuli najbolje je prvo dogoviriti cijenu, a onda sjesti u taksi jer u suprotnom može doći do neželjenih situacija. Kao i gotovo u svemu i ovdje se možete cijenkati. No, imali smo priliku doživjeti da posve samoinicijativno uzmu bakšiš za koji valjda drže da je njihovo neosporno pravo.

Prilično brzo stigli smo u središte Hammameta ispred hamametske tvrđave unutar koje se nalazi mjesna medina. Prvo smo se malo prošetali uz obalu, a zatim se bacili u potragu za bankomatom. Relativno brzo uspjeli smo pronaći bankomat, ali ja nikako nisam uspio ugurati karticu u bankomat. Već pocrvenio od bijesa i uz psovke kojima sam počastio Tunis, Arape i sve živo čega sam se sjetio prepustio sam voljenoj supruzi daljnje natezanje s čarima kartičarskog poslovanja. Kako ona ima više strpljenja na koncu je uspjela pobijediti bankomat. Uspješno obavljenu novčanu transakciju valjalo je proslaviti pa smo se uputili u kafić Sidi Bou Hdid koji nam je preporučila Sanda. Nismo se pokajali, naprotiv, bilo je to vrlo ugodno iznenađenje. Kafić je smješten unutar gradske tvrđave na njezinom istočnom obodu koji gleda ka moru. Sjeli smo u hlad među tuniške muškarčine i pozvali konobara. Ispostavilo se da smo sjeli pored čovjeka koji je razumio hrvatski i pomogao nam naručiti što hoćemo - šišu, vodu i poznati i odlični tuniški voćni sok (sve zajedno 7 dinara). Odlični sok preporučio nam je upravo on te nam pokazao kako se puši šiša (vrsta duhana), a ja sam se napadno raspitivao o lokalnoj glazbenoj sceni. Na početku listopada uživali smo na nekih +28 C s pogledom na more, oko nas je bio ugodan tunižanski vizulani i slušni ugođaj kojeg su narušavale samo dvije Slovenke u društvu domaćih galeba. Da bismo svoju sreću podijelili s drugima poslali smo nekoliko SMS-ova prijateljima u Osijek koji su uživali na nekih +10 C, sa sivim oblacima i kapljicama kiše. Zašto da samo nama bude lijepo?

Po povratku u hotel moja je draga otišla na hammam kuru protiv tko-zna-čega i za tko-zna-što, a ja sam se posvetio proučavanju programa tuniške televizije. Pratio sam kviz kojeg vodi neka njihova Helga Vlahović. Na sebi je imala toliko nakita da je s bila njim barem tri kilograma teža nego bez njega. Nakon kviza pustili su spot nekog njihovog Sandija u kojem je sve izgledalo i zvučalo posve europski, ako mogu tako reći. Prema reakcijama publike u studiju zaključio sam da je tip u Tunisu popularan u p.m.

Kome nije dosadilo, uskoro slijedi još.