Varošarije

Ne zovi mama doktora

Oduvijek sam pomišljao da pisci znanstveno-fantastičnih romana, horora i inih djela za koja je potrebna prilična doza mašte doista imaju bujnu maštu. No, sila prilika odvela je me do osječke Kliničke bolnice i tu sam se razuvjerio u ovakvu postavku. Ovakav zločest kakav jesam tražio sam pacijenticu koja je provjereno - ili se meni tako bar činilo - smještena u osječkoj Kliničkoj bolnici. Pretpostavljate - ovdje dolazi do hičkokovskog zapleta - nitko u bolnici nema blagog pojma da je ona tu. I poput Indiane Jonesa zaputio sam se kroz prašumu odjela Kliničke bolnice hrabro kročeći naprijed. Da ne duljim s kronološkim slijedom reći ću samo da sam obišao priličan dio bolnice i usput, da tako kažem, susretao likove kojih se ne bi posramili ni najplodnij pisci znanstvene fantastike.
Navest ću tek pokoji primjer kako biste shvatili o čemu je riječ. Počnimo s kirurgijom gdje sam vrijedne djelatnice prekinuo u ispijanju kavice i čitanju novina. Objasnivši koga tražim i kako su me ovamo uputile njihove kolege nitko od nazočnih nije mogao (ili htio) shvatiti osnovnu stvar - da ja tražim pacijenticu, a ne pacijenta. Znači žensku osobu, a ne muškarca! No, vjerovatno nisu bili baš najpozorniji na satu anatomije pa im se ponekad materija malo pomiješa. Na trenutke sam se pitao govorim li ja kineski pa me ne razumiju ili je posrijedi neki štos sa skrivenom kamerom ili je riječ o Zoni sumraka. Uglavnom cijela se situacija u njihovim očima svela na to da ustvari ja nemam pojma koga tražim i neka se ja malo prošetam. Na kraju
sam bio upućen na drugi odjel. Po već tko zna koji put.
Na odjelu, ime kojeg - skrušeno priznajem - nisam točno upamtio pa se neću blamirati pisanjem eventualno krivog naziva, doživio sam posve drukčiju zgodu. Nešto što čovjek vidi samo u filmovima Rowana Atkinsona - usred hodnika skoro sam se sudario s čovjekom u bijelom kratkom mantilu s bradicom i cigaretom u ustima. Ne moram ni reći da je bradica bila šik, a cigareta je bukvalo nonšalanto visila iz usta, sve u belmondovskom stilu. I u jednom trenu čovjek će meni: Ovdje nema pacijenata!. Do tog trenutka bio sam posve siguran da je riječ o pacijentu koji je malo high pa besciljno tumara hodnicima. No, opet tko zna možda na nekom od odjela imaju slobodan dan? Na moje iznenađenje ipak je bila riječ o pravom pravcatom liječniku. I što sam mogao onda nego povjerovati mu na riječ.
I tako bezuspješna potraga se nastavlja. Tada već ozbiljno pomislih da je problem u meni. I uputio sam se na Upis bolesnika sav bijesan na sebe što se toga nisam ranio sjetio. Međutim, ne lezi vraže, tamo osim ljubazne i susretljive spremačice nikoga nije bilo. Navodno su imali još desetak minuta do isteka radnog vremena ali već su svi bili na putu prema kući. Prava domaćinska atmosfera reklo bi se. Ipak bio sam uporan i saznao nešto vrlo zanimljivo. Naime, ako pacijent danas stigne u osječku Kliničku bolnicu on će tek sutra biti upisan. Što kažete na to? Birokracija? Ma, ne otkud vam takve budalaštine? Očigledno manjak zaposlenih, zar ne?
Da ne bi ispalo kako su svi u nekom svom filmu moram reći, istini za volju, da sam bio na internom i gastro odjelu gdje se osoblje pokazalo veoma susretljivim i ljubaznim. No, to nažalost nije pomoglo da pronađemo dotičnu pacijenticu. U svakom slučaju djelatnicima na ovim odjelima svaka pohvala. Vi ste naša nada.
Nakon svega zanima vas kako je priča završila. Pa ovako - pacijenticu nisam našao ali sam naknadno uspio saznati (ne u osječkoj Kliničkoj bolnici) da je pacijentica ipak bila u osječkoj Kliničkoj bolnici te da je odvežena u drugu bolnicu u drugi grad, a da nitko nije znao da je ona ikada bila u Kliničkoj bolnici Osijek. Na kraju zaključak - mašta radi svašta, ali osječko zdravstvo i više od mašte.
Igor Sekulić