Varošarije

PLES, VATRA, STAKLO...

Navečer smo imali dogovorenu, i naravno plaćenu, folklornu večer. Početak nije bio baš sjajan jer je autobus kasnio 40-ak minuta, a onda je uslijedila vožnja po Hammammetu i Yasmin Hammammetu gdje smo po razno-raznim hotelima skupljali ostale goste (Bosance, Nijemce, Španjolce i Nizozemce). Zatim je uslijedila 25-minutna vožnja tuniškim pustopoljinama k mještascu čije ime nikada nećemo doznati na imanje gdje se večera imala održati. Putem nas je za večeru neuspješno nabrijavao vozač autobusa koji nam je stalno nešto pokušavao reći nekakvom čudnom mješavinom engleskog, njemačkog, francuskog i španjolskog jezika. Osobno sam uspio razumijeti samo jednu kratko rečenicu koju je tako učestalo ponavljao - Bosnia, selam alejkum!, da sam već bio u debelom iskušenju da ga stjeram u materinu!

Na ulazu imanja dočekali su nas svirači i tradicionalno obučene djevojke. Zatim su nas počastili toplim kruhom i odveli u salu gdje ćemo nazočiti folklornoj predstavi i gdje će nam poslužiti nelošu večeru. Večer je doista bila jako zanimljiva, gledali smo tuniške plesačice s ćupovima na glavama, a odgledali smo i jedan trbušni ples. Potom je ujahao tip na konju koji je na spomenutoj životinji izvodio kojekakve akrobacije. Nakon njega uslijedilo je čovjek koji je na vrhu brade prvo držao plastičnu stolicu, a zatim i ljestve. Prvo jedne, a potom dvoje i kao vrhnac na vrh brade posjeo je devet ćupova. Treba li reći da je cijelo vrijeme plesao? Poslije njega pojavio se dvojac fanatika koji su gutali vatru, hodali po staklu te ležali vratom na polupanom staklu dok su dame hodale po njima. Na kraju je stariji od njih dvojice pomoću dugog štapa naslonjenog na svoje grlo uspio odbaciti trojicu muškaraca koji su ga s druge strane štapa objema rukama pokušali zaustaviti u toj namjeri. Nisu uspjeli. I kao vrhunac njihove predstave, već spomenuti stariji član dvojca izbo je svoje tijelo oštrim iglama. U to, da su stvarno oštre, i osobno sam se uvjerio. Na kraju večere, koja je cijelo vrijeme bila posluživana, pojavio se simpatični starkelja s devom koji vas je pozivao da zajašete devu, ali vas nije puštao od sebe ako mu ne platite 1 dinar za jedan krug na njegovoj devi. Sve u svemu, bili smo odista zadovoljni provodom.

MAJSTORE, IMA IZAĆ !

Sljedeći dan ustali smo nezamislivo rano u 6 ujutro i odjurili na doručak (premda službeno počinje u 7 h) jer je u 7 h, njemački točan, došao autobus njemačke putničke agencije Tui koji će nas odvesti na cjelodnevni izlet. Plan je bio obići rimske ostatke Thubrubo Majusa, Dougge i izvorišta kod Zahourana. Na samom početku izleta bili smo malo razočarani jer ispostavilo se kako je na izlet pošlo svega 10 ljudi. Jedan francuski bračni par, mi i ostatak su bili Nijemci. Vodič je govorio samo njemački pa smo se pribojavali kako ćemo razumijeti što govori. Ispostavilo se da moja draga poznaje njemački jezik sasvim dovoljno, a vodič nas je naprosto zasipao obiljem zanimljivih informacija. Uz put mahala su nam razdragana djeca, a jedan dječak toliko radostan što nas vidi pokazivao nam je svoj srednji prst na desnoj ruci. Prolazeći kroz neturistička mjesta na putu k turističkim kroz prozor našeg minibusa mogli smo vidjeti sve ono što bi inače bio uobičajen prizoru u kakvom ciganskom slamu. Žargonom rečeno, ono što smo vidjeli bio je čisti šabanluk.

Do prvog odredišta - Thuburbo Majusa vozili smo se oko sat vremena u klimatiziranom minibusu, ali sa vozačem koji je zacijelo mislio da vozi trule krumpire, a ne ljude. U jednom je trenutku tako preletio (druga riječ to ne bi bolje opisala) preko ležećeg policajca da samo svi poskočili sa svojih sjedala. Zamalo sam izbjegao da udarim glavom u krov minibusa, ali sam se pri spuštanju odvalio laktom u prozor i vratom u rub sjedala da sam zamalo zauralo od boli. Papuča moje voljene odletjela je do pola minibusa, a nešto kasnije svi su je putnici tražili. Vozač u tom trenutku nije možda bio svijestan toga, ali što se nas ticalo moga je zaboraviti na svoj, ovdje tako uobičajen, bakšiš. Po dolasku u Thuburbo Majus u prvi mah nije nam se činilo da je riječ o većem ili značajnijem kompleksu. Ali kako nas je vodič vodio kroz ruine uviđali samo da je riječ o doista vrlo dobro očuvanom i značajnom mjestu na kojem se nalaze ostaci 2000 godina starog rimskog grada. Ovdje možete vidjeti fascinantne ostatke ljetne i zimske kupaonice, hramova, igrališta i mnogobrojnih drugih građevina. Nadasve treba naglasiti da ovdje možete vidjeti izrazito dobro očuvane mozaike. Iako ćete njega danas moći vidjeti u muzeju Bardo, valja istaknuti veliki mozaik na kojem je oslikan Neptun, a koji se nalazio u jednoj privatnoj kući dobrostojećeg građanina Thuburbo Majusa. Zanimljivo je spomenuti kako Rimljani nisu običavali na mozaicima prikazivati svoje bogove, osobito ne u privatnim kućama te uz to još na podu. Na lokaciji se još vrše iskopavanja tako da je moguće da dođe do još nekih značajnih otkrića. Osobito ako se ima na umu da je Thubrubo Majus služio kao poveznica između Dougge i Kartage.

DUGI PUT DO DOUGGE

Prema našoj procjeni nakon zadržavanja na lokaciji od oko 40-ak minuta krenuli smo put Dougge do koje smo došli preko glavnog grada provincije Zaghouana. Dolaskom u Douggu preuzeo nas je lokalni vodič s time da smo ovdje (kao i u Thuburbo Majusu) morali platiti 1 dinar po foto aparatu ili kameri. Omanji simaptični postariji Tunižanin, kojem smo zaboravil ime, vodio nas je sat i pol vremena po ostacima rimske Doougge . Priča o Douggi krenula je tako što se 1883. godine za tri stupa koja su virila iz zemlje zaninteresirao jedan francuski arheolog i započeo radove na iskapanju. Što se vieš iskapalo nalazilo se sve više. Radovi su vremenom toliko postali opsežni da su ranih 1950-ih stanovnici Dougge preseljeni par kilometara dalje, njihovi domovi srušeni, a iskapanje nastavljeno. Do danas iskopine se protežu na 25 hektara zemlje, a prema riječima našeg vodiča otkrivena je tek 1/3 grada. Iskapanja se nastavljaju, ali samo zahvaljujući stranoj pomoći jer tuniška vlada nema novca kojim bi taj poduhvat financirala.

O kakvom je nalazištu riječ dovoljno je reći da je najveće u sjevernoj Africi. Ono što će vašu pozornost prvo zaokupiti jeste kazalište u koje je u rimsko doba stalo 3500 gledatelja, a danas 4000. Kazalište su 188. god. dali izgraditi bolje stojeći građani Dougge, a u funkciji je i danas u ljetnim mjesecima kada se u njemu održava festival klasične drame i tada u njemu gostiju brojna strana kazališta. Ozvuka je zadivljujuća što nam je zorno demonstrirao naš vodič pjevajući i pljeskajući rukama. Dok smo se penjali do najviših sjedala i na samom vrhu čuli smo ga doslovce jednako kao kada smo se nalazili u prvom redu. Možda se djelić tajne dobre ozvuke krije i u tome što je kazalište uklesano u stijeni.

Nedaleko kazališta nalazi se Saturnov hram koji je izgrađen na mjestu gdje se nekada nalazio hram vrhovnog kartaškog božanstva Baal Hamona. Tik uz hram nalazi se i trg na kojem je u popločje ucrtana ruža vjetrova, a unutar koje su ispisana imena 12 vjetrova. Uz trg nalaze se ostaci trgovina iz rimskog doba, dijelovi zida iz bizantskog doba te jedna izvana podosta očuvana mošeja. U Douggi možete vidjeti i ostatke zimske kupke ispod koje se nalazi neka vrsta tunela od terakote unutar kojeg su robovi ložili vatru, tako grijući vodu koja je stvarala paru, a koja je potom odlazila u saunu te grijala i ostale prostorije. Zanimljivi su i ostaci jedne privatne kuće na kojoj je nađen natpis da je otac poklanja kćerki za udaju. Za tadašnje prilike bila je riječ o velikoj kući - s četiri sobe i vrtom u sredini. Odlično je očuvan i jedan javni WC gdje nam je vodič demonstrirao (ne doslovce) kako su se stari Rimljani služili njime te obajsnio kako je cijela stvar funkcionirala. Tekuća voda u javnom WC-u bila je posve uobičajena stvar kao i mjesto za pranje ruku nakon obavljene nužde. Interesantno je spomenuti da su u to doba zahodi bili unisex. Što će reći da su ga istovremeno mogli koristiti i muškarci i žene. Kad smo kod starorimskih muškaraca i žena spomenuti ću da u Douggi možete vidjeti najveću i najbolje očuvanu javnu kuću s ovećim dvorištem i 24 sobe za, hm, intimna druženja. Uz rimske ostatke u Douggi možete naći i ostatke maurskih građevina i jedan, hm, toranj. Toranj jesmo vidjeli ali cijelu priču nismo baš najbolje razumijeli. No, ono što je sigurno jeste da se u njemu isprepliću tragovi različitih kultura. Dio tornja svojevremeno je jedan engleski plemić odnio na restauraciju u Veliku Britaniju, ali nikada ga nije vratio unatoč traženja tuniških vlasti.

Po oblilasku Dougge zaputili smo se na ručak u hotel koji se zvao - Tuga. Unatoč imenu objedovali smo ukusne mjesne specijalitete, ali i zaključili da nam već pomalo nedostaju kulenova seka, kobasice i ostali slavonski specijaliteti. Nakon objeda zaputili smo se u vodeni hram povrh Zaghouana kojeg je dao izgraditi car Hadrijan na mjesto prirodnog izvora vode koji je akvaduktuom dugim 120 km vodom opskrbljivao Kartagu.

VREMEŠNI STUDENT

Na ovom izletu društvo nam je pravio i jedan njemački djedica koji je u 81 godini života. To možda samo po sebi ne bi bilo ništa zanimljivo, jer Tunis je pun njemačkih peznića, da djedica sa svojih 70 i nešto godina nije upisao studij slavistike, a kojeg je trenutno malo zanemario jer je od prije dvije godine šlogiran. Njemački dedek tako dobro govori hrvatski da sam u prvi mah bio uvjeren da je rođeni Hrvat. Razgovarajući s njim doznali smo da je sudjelovao u 2. sv. ratu i borio se u Rusiji. Nakon završetka 2. svjetskog rata ponovo se našao Rusiji gdje je naveliko gradio. Životni put i posao odveli su ga u Ljubljanu gdje je gradio tvornicu Tiki, a nešto kasnije i most Beograd - Pančevo. Prvo je ratovao protiv Slavena, a kasnije su mu valjda toliko nedostajali da je upisao studij slavistike.