Varošarije

U NABEULU NAVIJAJU ZA HRVATSKU

Yasmin Hammamet - ulazak u Karthagaland

Svanuo je novi dan i mi smo imali novi plan. S našim hotelskim frendovima, Mirkom i Matildom, uputili smo se taksijem u Nabeul, centar keramike u Tunisu. I ovaj put taksi smo našli u tren oka, ali na kraju se ispostavilo da nas vozač nije dovezao do ulaza u medinu (što smo zatražili) tako da smo jedan dobar dio prepješačili. Cijena vožnje bila je 8,2 dinara ali je majstor sebi (ne pitajući) uzeo pola dinara i dok sam ja izbrojio kusur, taksiste više nije bilo. Što je bilo bilo je, te smo krenuli ka medini ogledajući oko sebe europskom oku neobične prizore. Vidjeli smo štošta, od zlatarni zapadnjačkog izgleda do čiče koji u svojoj radnji ima krevet na kojem noći, a miris koji je dopirao iz njegove radnje bio je prilično neugodan. Odšetali smo dalje i ubrzo je slijedilo novo iznenađenje. Na pješačkom prijelazu koji je tu (kao i inače rijetki pješaki prijelazi u Tunisu) više radi ukrasa, namjeravali smo preći cestu. Ubrzo se s naše desne strane pojavio nenatkriveni kamion, a u njemu je ležalo krzno i još djelimično krvavo meso oderane životinje. Mirko, Matilda i moja draga nisu to mogli gledati pa su se leđima okrenuli dok kamion nije prošao. Za kamionom na cesti je ostao trag krvi pomiješane s vodom.

Uskoro smo bili u medini, a trgovci su nas počeli saljetati. Bili su manje napadni od onih u Hammammetu ili se nama tako činilo. Za nama su odjekivali uzvici: Good price! One dinar! Five dinar! Germany? Italy? Russia? Polska? Trgovci silno vole doznati iz koje ste zemlje da bi bi vam se na osnovi toga silno obradovali i dali vam dobar popust. To je, naravno, samo trik za lakovjerne turiste. S vremenom počnu vas silno živcirati, ali jedno vrijeme smo se s njima i zafrkavali. Mirko je jednom ponudio dinar ako pogodi iz koje je zemlje. Trgovac taj put nije uspio zaraditi. Mene je veselilo da izmišljam imena nepostojećih država tako da su me trgovci u čudu gledali kada bih im rekao da sam iz - šupe! No, bez sumnje dio njih sasvim sigurno dobro zna za Hrvatsku jer u jednom smo kafiću ugledali mladog Arapa koji je sjedio za stolom u dresu hrvatske nogometne vrste. U tuniškoj su medini, isto tako, dvojica Splićana iz naše grupe srela trgovca koji ih je uvjeravao da dobro zna Hrvatsku i Split. Oni mu nisu povjerovali pa im je ovaj pokazao fotomonografiju Hrvatske i ispričao kako za nekog tipa u Splitu nabavlja šišu.

U nabeulskoj medini obavili smo višesatni shopping, a sve to cjenkanje mene je pomalo umaralo pa sam se obradovao kada smo našli trgovinu s fiksnim cijenama na samom ulazu u medinu. U njoj trgovac nas nije gnjavio, štoviše jedva da nas je zamijećivao, a cijene su bile i do šest puta niže nego u medini. Poharali smo ovu trgovini i taksijem se vratili u naš hotel. Vozio nas je Adel koji je iskoristio priliko da nam podijeli reklame za ZOO vrt Friguia. Istodobno se ljubazno ponudio da nas do tamo odveze za 30 dinara, uvjeravajući nas da drugi tu uslugu naplaćuju 10 dinara više.

OD SAPUNICA NE MOŽEŠ POBJEĆI

Po povratku u hotel moja se draga opet prepustila čarima tuniške kupke, a ja sam upalio TV i pokušao nešto više doznati o ovoj zanimljivoj zemlji. Vjerovali ili ne i u Tunisu imaju lokalnu sapunicu u kojoj mjesni trgovac namještajem brani svojoj kćerki da se viđa s mladićem u kojeg je ludo zaljubljena. U 15:30 h program je tako naglo prekinut da sam se uplašio kako će objaviti vijest da je došlo do državnog udara. Zar nisu mogli pričekati još dva dana dok se ne vratimo u Hrvatsku? Srećom ništa od državnog udara, na TV-u marke King odjeknula je molitva. Na ekranu su se izmjenjivale slike tornja i dvorišta džamije, Kurana kojem vjetar prevrće listove te slike modrog neba i ptica u letu. Cijelo to vrijeme u dnu ekrana ispisivan je tekst na arapskom. Poslije molitve uslijedio je glazbeni spot u kojem je pjevač u krem odjelu i bos s također bosom djevojkom u bijeloj haljini trčao po plaži koju su zapljuskivali valovi i obasjavalo sunce. Romantika do jaja. U spotu su udvarao još nekolicini žena, ali je na kraju ipak završio s gore spomenutom djevom s kojom je u bijesno nabrijanom džipu odjurio s plaže.

Predzadnjeg dana opet u kompi s Mirkom i Matildom otišli smo do Yasmina Hammameta, kompleksa hotela s trgovinama, kafićima i zabavnim parkom Karthagaland. U Yasmin Hammametu nalaze se najluksuzniji hoteli, a najluksuzniji među njima je Lalla Baya s pet zvijezdica. Izvana je malo kičast jer čini spoj kvazitradicionalnog tuniškog načina gradnje s novim, koji po dojmu moje drage i mene nije baš najsretniji. Iznutra je doduše druga priča. Nakon što prođete kroz nevelika ulazna vrata ugledate ogromno predvorje urešeno mnogobrojnim arapskim detaljima i nasvodnjeno omanjim lukovima. Kada pogled usmjerite ka vrhu opažate sobe nalik malenim nastambama u raznolikim pastelnim bojama koje se kružno penju do samog vrha hotela. U predvorju je, naravno, recepcija te kafić iz kojeg se pruža pogled prema bazenu na otvorenome. Naprosto, iz svakog kutka izbija luksuz.

POVIJEST KAO LUNA PARK

Spomenuta Karthagalnad nalazi se u medini Yasmin Hammameta, a sastoji se od tri dijela - Karthaga park, Barbarossa park i Tuniška odiseja. Riječ je o kompleksu posve novih zgrada koje su građene tako da ostavljaju dojam da su stare barem nekoliko stotina godina. Park Karthaga u biti je zabavni park namijenjen prije svega djeci. Kada generalno sagledate riječ je o raznim varijacijama na temu vožnje raznolikim autićima, a sve se svodi na ono što možemo nazvati kirbajima, samo ovdje umotano u tunišku povijest. Nasuprot parku Karthaga nalazi se, hm, park Barbarossa. Mene je u prvi mah podsjetilo na kuću strave i užasa jer je sam ulaz (riječ je o zatvorenom i natkrivenom prostoru) prilično mračan, a zvučna kulisa su mu bezbrojni glasni ljudski krici. Nakon ulaska u prostoriju sjedate u čamac i vozite se od prostorije do prostorije (sve obiđete za 6-7 minuta). Ploveći oko sebe gledate voštane lutke kojima su prikazane značajni događaji iz života gusara Barbarosse koji je svoj gusarski bussiness razvijao u Tunisu i okolici. Ovdje ćete vidjeti kako je strašni Barbarossa učio postati gusar (lijepo je govorila moja mati: Ništa bez škole!) do borbi kroz koje je prošao pa sve dok se pred starost nije skrasio u Istanbulu. Vozeći se možete vidjeti kratke natpise na tzv. svjetskim jezicima koji vam objašnjavaju što upravo gledate, ali na njih vam nitko neće skrenuti pozornost ukoliko ih sami ne opazite u polumraku. Ono što se nama učinilo kao posve blesasto je da po završenom obilasku i krenete put izlaza prolazite kroz hodnik u kojem uočavate te iste natpise.

Tuniška odiseja je ustvari kino projekcija kroz koju biste u nekih pola sata trebali doznati najvažnije stvari o 2000 tuniške povijesti. Sjednete u udbone plave stolce, na uši stavite slušalice i odaberete jezik na kojem želite slušati projekciju. Lijepo zamišljeno, ali u praksi je to izgledalo tako da je moja draga tražila njemački, a dobila prvo francuski, a zatim španjolski jezik. Dok sam ja od uljdune domaćice kina tražio "only english", ali sam prvo dobio komentar na arapskom, a nakon što sam se požalio našoj kino domaćici ostatak projekcije odslušao sam na francuskom jeziku. Šteta, jer je tuniška povijest bila vrlo bogata, burna i zanimljiva.

JEL' VAM ŽAO, RASTANAK SE PRIMAKAO

Došao je i posljednji dan našeg boravka u Tunisu, spakirali smo stvari i krenuli autobusom do zračne luke u Monastiru. Nakon obavljenih carinskih formalnosti situacija se zakomplicirala. Prvo je avion iz Zagreba u dolasku kasnio pola sata. Nakon što smo se ukrcali naš drugi vodič Marjam obavijestial nas je da čekamo dvoje putnika koji su se izgubili negdje u zračnoj luci. Poslije 10-ak minuta zagubljeni dvojac je pronađen i svi smo se već ponadali da ćemo svaki tren uzletjeti. Čekanje se nastavilo, a zatim nas je Marjam obavijestila da je došlo do "manjih" tehičkih poteškoća. Ubrzo su se tehničke poteškoće materijalizirale u obliku dva mehaničara, a nedugo zatim još tri mehaničara stupila su u naš zrakoplov. Vječito nasmiješene stjuardese više se nisu smijale što je dovelo do prvih uznemirenosti. Vrhunac je dosegnut kada se osjetio miris kerozina, na što je jedan djevojka počela vikati da nas puste van. Nekih pola sata kasnije naš zrakoplov rolao je pistom i uzletjeli smo put Sarajeva, gdje smo ostavili bh-turiste, a potom konačno poletjeli za Zagreb.

Pred nama je bio Zagreb i put za Osijek, čekali su nas hladni dani i već smo se s malom nostalgijom sjećali Tunisa, a još nismo sabrali ni prve dojmove. Vidjeli smo svašta, a opet je ostalo dosta toga za vidjeti - pustinjska oaza u Douzu gdje je sniman Engleski pacijent, četvrti muslimanski grad na svijetu Kairouan, katakombe i kule u Sousseu, tuniški Kumrovec - Monastir, El Djem i najveći amfiteatar u Africi, Matmata gdje ljudi žive u stijenama i gdje su snimani Ratovi zvijeda, Sbeitla, elitno ljetovalište El Kantaoui, nacionalni park Ichkeul, gradić Mahida sa svojim džamijama, otok Jerba...

THE KRAJ