Varošarije

SVEGA IMA U TOM WÜRZBURGU

Rezidenca iz žablje perspektive

Nakon razgleda Nürnberga koji nas je posve očarao slijedio je razgled Würzburga, najudaljenije točke na našem putovanju. Grad se prvi puta spominje 704. godine pod imenom Vurteburch. Na svenjemačku stupa u vrijeme njemačkog Seljačkog rata jer je baš tu bilo središte ratnog sukoba. U sastav Bavarske ulazi 1814. godine.

OKUPACIJA ILI NE PITANJE JE SAD

Kako franačke zemlje nisu s oduševljenjem primile nestanak franačke države i stapanje u Bavarsku i dan danas postoje antagonizmi na relaciji Franaka i Bavaraca. I to toliki da postoji stranka koja se zalaže za to da Franačka postane zasebna država tj. da se izdvoji iz Bavarske. Štoviše, traže i da im se pojedini dijelovi susjednih saveznih država pripoje jer drže kako su i one prigrabile dijelove Franačke. Nama je u ruke došao letak s naslovom – Franačka pod bavarskom vlašću (1806. – 2006.) – 200 godina je dovoljno! gdje imate i posve jasno nacrtanu kartu kako bi buduća franačka država trebala izgledati. Ova politička opcija svašta zamjera Bavarcima pa tako traži da se mač i kruna franačkog vojvode te Dürerovo djelo Četiri apostola vrate iz Münchena u Franačku. U tom se turističkom letku kaže kako je, za vrijeme bavarske okupacije Franačke u posljednjih 200 godina nebrojeno franačkih kulturnih djela ukradeno. Upućuju turiste da Franke ne nazivaju Bavarcima jer je to uvredljivo. Svašta tu još ima od tvrdnje da je Bavarska umjetno stvorena država do optužbi da bavarska javna televizija (Bayerischer Rundfunk) manipulira s javnošću, da slobodni mediji ne postoje u Bavarskoj te da se franačka povijest ne uči u školi.

Pustimo mjesne trzavice i političke borbe – vratimo se povijesno-kulturološkoj strani ovog turističkog posjeta. Kao i ostatak današnje Bavarske, tako je i Würzburg stradao u 2. sv. ratu. Najteže je bilo 16. ožujka 1945. kada je britansko zrakoplovstvo uništilo 90 % grada. Obnova grada trajala je 20 godina, a i dan danas restaurira se dvorac Rezidenca, ponos Würzburga i spomen na slavne dane Franačke. No, najveći dio prvobitne gradske vizure nije niti će biti obnovljen. Izgrađene su samo nove izgrade koje nimalo ne nalikuju starim.

ARHITEKTURA, VINOGRADI I LOMLJENJE RUKU

Kao i u Regensburgu da bismo došli do starog dijela grada morali smo prijeći most. Ovaj je most (Stari glavni most) nešto manji, ali zahvaljujući statuama svetaca, koje se nalaze na samom mostu, ljepši je od onog u Regensburgu. Gradnja mosta okončana je 1643. godine (gradio se oko 170 godina) i zamijenio je prethodno uništeni Romantički most. S mosta se pruža pogled na utvrdu Marienberg koja se nalazi na samom vrhu brda s druge strane grada. Kada ste na mostu ne znate kamo biste gledali, sve ljepše od ljepšeg: slikoviti srednjovjekovni grad, utvrda na brdu ili savršeno uredni vinogradi na okolnim brežuljcima.

Put s mosta vodi do gradske katedrale koja je znamenita po svojoj kapelici čiji je interijer ukrašen umjetnim ljudskim kostima i lubanjama. Što je umjetnika nagnalo da se odluči na ovaj korak, nismo doznali, ali pravo da vam kažem to nam bješe pomalo morbidno te se nismo odveć interesirali za ulazak unutra. Ukoliko volite raznoliku arhitekturu tada je Würzburg grad za vas jer tu ćete naći velik raspon građevnih stilova od romaničkog (katedrala sv. Kiliana), gotskog (Marienkapelle), renesansnog (Neubaukirche), barkonog (Stift Haug Kirche) do modernog (sv. Andreas).

Značajan trag u gradu je ostavio kipar Tilman Riemenschneider (1460. - 1531.) koji je jedno vrijeme bio i gradonačelnik Würzburga. Jedinstven je to slučaj u svijetu da je jedan umjetnik ujedno bio i gradski poglavar. Kao takav svesrdno se zalagao za prava građana, a nasuprot kleru, što ga je koštalo zdravlja. Naime, nakon jednog od sukoba s lokalnim svećenstvom ovi su ga pozvali sebi na pregovore, a Tilman se naivno odazvao. Dočim je pristigao pobožni su mu ljudi polomili obje ruke i otpustili ga u milosti. Tako su zapečatili njegovu kiparsku karijeru s čim se Tilman nikako nije mogao pomiriti te je ubrzo psihički obolio.

Pored raznolike arhitekture Würzburg se diči i drugom po veličini vinarijom u Njemačkoj jer ovo je i vinogradarski kraj. Od znamenitih osoba vrijedi spomenuti Wilhelma Röntgena koji je upravo na mjesnom sveučilištu otkrio X zrake 1895. godine.

Bliži se kraj još jednog dana i valjalo je krenuti put hotela koji se nalazi povrh grada u vinorodnim brdima. Unatoč nekoliko pokušaja nisam uspio naučiti izgovoriti ime hotela - . Od Jelke, našeg vodiča, nismo doznali ništa o hotelu, a nama se učinio zanimljiv. Unutrašnjost je uređena u srednjovjekovnom stilu pa su hodnici uski i s puno zrcala, a pored ulaznih vrata svake sobe stoji plemićki grb neke obitelji. Da li su to doista pravi grbovi ili je riječ o šarenoj laži za turiste nismo doznali. Kako bilo, hotel je lijep, uredan i hrana je u njem dobra iako su cijene nešto više. Nakon večere spremili smo se na počinak jer sutradan nas je čekao obilazak navećeg gradskog bisera – Rezidence, a koja je svrstana na listu UNESCO-vu listu svjetske baštine.

REZIDENCA – PONOS GRADA

Svanuo je novi dan i nakon doručka oprostili smo se od našeg hotela i krenuli put biskupsko-prinčevske rezidencije. Na putu k Rezidnci uspjeli smo uočiti da se jedna od pokrajnih ulica zove – Hrvatska ulica. Otkud Hrvatska ulica u Würzburgu ostala nam je nepoznanica.

I dok smo se tako zanijeli mislima učas se pred nama ukazala Rezidenca – veliki kompleks u istočnom dijelu grada koji su gradila dva princa-biskupa te ujedno i brata: Johann Philip Franz i Friedrich Karl von Schonborn. Građevina je građena u vremenu od 1720. do 1744. godine, a iako je izgradnju nadgledalo nekoliko arhitekata, za njezinu gradnju veže se ponajviše ime baroknog arhitekte Balthasara Neumanna. Gospon Neumann došao je u Würzburg praviti topove, ali sudba je htjela da umjesto topova pravi stanove da bi kasnije dobio povjerenje graditi Rezidencu.

Ispred same građevine pruža se ogroman trg kojim dominira Rezidenca s velikom fontanom. To ostavlja lijep dojam, ali dočim kročite u sam objekt malo se razočarate jer prva prostorija u koju uđete popločena ciglicama kao i sam trg. Pitali smo se što je razlog tomu. Ja sam se bio spreman okladiti da se radi o divljoj gradnji i da su se gospoda izvolila proširiti svoje odaje na trg bez ishođenja valjane dokumentacije. I dok sam već počimao likovati kako smo ih uhvatili, moja teorija je učas ostala na staklenim nogama i srušila se. Plaćeni vodič koji, usput rečeno stoji 4 € po osobi, rekla nam je da su onodobna gospoda u dvorac ulazila kočijama, a ne pješke kao mi sada.

KAKO TO RADI BALTHASAR

U sklopu same Rezidence nalazi se i crkva – Hofkirche čiji je interijer bogato ukrašen slikama, skulpturama i stucco ornamentima. Oltare je oslikavao venecijanski slikar Giovani Battista Tiepolo. Gospon Tiepolo proslavio se ponajviše najvećom oslikanom freskom na svodu neke zgrade, danas poznate pod nazivom Treppenhaus, a koju je ovdje napravio. Veličina svoda je 20 x 20 metara, a sam strop ne drži niti jedan stup. Za vrijeme kada je građen to je bilo smatrano za nemoguć poduhvat. Neumannova zamisao da strop stoji bez stupova bila je toliko nevjerovatna da je jedan arhitket rekao da će se objesiti ako taj strop bude stojao bez stupova. Strop ne samo da se nije srušio, nego je čak izdržao i silovita Saveznička bombardiranja u 2. sv. ratu. Pored izdržljivost strop krasi i već spomenuta freska na kojoj središnje mjesto zauzima biskup koji je dao oslikati strop. Koliko je samodopan bio govori rječito i to da je na svakoj strani svijeta oslikan jedan kontinent i svatko sa svog kontitneta gleda prema – biskupu! Tako na stropu možete primjerice vidjeti čak i Indijanca s krokodilom koji predstavlja Ameriku. Time se htjelo reći kako je biskup slavan u cijelom svijetu. Međutim, i Neumann je htio ostaviti svoj trag pa ga tako možete vidjeti u dnu slikarije (pomalo „ispadajući“ iz cijele kompozicije slike) kako važno sjedi na topu (jer se primarno bavio izradom topova) i šeretski vas gleda. Meni, laiku, nekako se čini da je Neumann uspio na toj molerskoj bravuri oteti biskupu centralno mjesto.

Da vas ne bih odveć ugnjavio s opisom vrlo raskošne i nakićene Rezidence, samo ću ukratko pobrojati što tu svega ima. Tako je jedna od prostorija sva u staklu, a davni su je majstori radili četiri godine kako bi je zgotovili. Nakon što je stradala u 2. sv. ratu modernim majstorima je trebalo osam godina da uz svu današnju tehniku i znanja obnove ovu prostoriju. Stakla su oslikana te se, između ostalog, mogu naći i naslikani japanski motivi (npr. ceremonija ispijanja čaja) pa čak i slika Bude. Car se osobito divio Aleksandru Velikom te je on glavni motvi u sobi za primanje. U sobi za čekanje jedna od upečatljivijh slika je slika čovjeka kojem odsjecaju ruku i slika čovjeka kojem se spremaju odsjeći glavu. Tek toliko da razmislite što ćete reći caru dok čekate da vas primiti. Carska dvorana praktično je sva u bijelom urešena sa stucco elementima i zlatnim detaljima. U njoj se danas održavaju koncerti klasične glazbe. Tu su još spavaće sobe, sobe za poslugu i svašta nešto. Dio se još uvijek obnavlja nakon što je dvorac stradao u 2. sv. ratu. Ono što je možda zanimljivo izdvojiti je komad namještaja koji na prvi pogled izgledao kao komoda, ali kada se malčice rasklopi ustvari je WC školjka. To samo po sebi možda i ne bi bilo ništa neobično da vladari onoga doba nisu tako sjedeći i olakšavajući svoju utrobu primali goste.

Kompleks dvorca čini i veliki krasni park koji je otvoren za javnost. Tako u njemu možete vidjeti kako se šetaju majke s djecom, sportski nastrojeniji trče uokolo, a osim turista tu se i mladenci vole doći slikati. Tako smo okončali svoj posjet Würzburg i krenuli put Romantične ceste gdje su nas čekala četiri omanja grada.

Nastavlja se...

Igor Sekulić