Varošarije

ČETIRI ASA

Ulaz u gradsku štedionicu Nördlingena, detalj

Prvi od njih bio je Bad Mergentheim. Iako je turističko odredište imali smo stanovitih problema doći do njega jer smo zbog radova na cesti zalutali. Signalizacija je bila tako loše postavljena da bih najradije rekao da smo se osjećali kao kod kuće, ali ovo je bilo čak gore i od toga. Lutali smo dobrih četredesetak minuta dok na koncu na benzinskoj crpki vozač nije priupitao za put. Izgubivši dosta vremena stigli smo na prvo odredište na Romantičnoj cesti.

Ne znam, možda su se moja očekivanja uvećala vidjevši sve do tada, ali za ovo mjesto mogu samo reći da ima simpatičan trgić i da je otprilike to sve što vrijedi ovdje. Možda još treba spomenuti veliki park unutar dvorca, ali oni malo uređeniji hrvatski parkovi tu „šišaju“ ovaj bez imalo sumnje. Uostalom, Bad Mergentheim prvenstveno živi od zdravstvenog turizma. Koliko polažu na taj vid zarade, govori slikovito i podatak da je u lokalnim toplicama zaposleno 300 liječnika! Tko zna što bi na to rekli vitezovi Teutonskog reda koji su baš u lokalnom dvorcu (s prije spomenutim parkom) imali svoje sjedište. Generalni je zaključak: da nismo posjetili Bad Mergentheim doista ne bismo ništa propustili, a uštedjeli bi sat i nešto koliko smo imali za obilazak grada. Za ovakvo što to je definitivno bilo previše vremena.

ŠETNJA KROZ BAJKU

Naredno odredište bio je Rothenburg ob der Tauber – moj osobni favorit kada govorim o Romantičnoj cesti i uz Nürnberg ubrajam ga među meni dva najljepša grada na ovom putovanju. Puno ime grada ustvari glasi Rothenburg oberhalb der Tauber, što će reći – Rothenburg iznad Taubera. Naziv proizilazi iz toga što je grad smješten na vrhu planine koja gleda na rijeku Tauber. Dok naziv Rothenburg dolazi od njemačke riječi Rot (crveno) i Burg (utvrda, tvrđava) čime se asocira na crvenu boju krovova kuća koje gledaju na rijeku. Riječ je o prvom od tri mala grada s očuvanim gradskim zidinama koja smo posjetili.

Dio svoje turističke ponude grad zasniva i na krvavom, 30 godina dugom, vjerskom ratu. Priča je krenula kada su stanovnici Rothenburga prešli na protestantizam, a katolički vojskovođa Tilly krenuo ih je dovesti u red. Došavši pred Rothenburg Tilly je obećao poštedjeti grad i stanovnike ako netko od građana naiskap popije šest pinti (cca 2,25 litara) vina. Tilly nije računao na gradonačelnika Nuscha koji se odazvao na ponudu i naiskap popio što se popiti trebalo. Grad i stanovnici su pošteđeni, a u čast tom događaju svake se godine u Rothenburgu održava festival.

Zanimljivo je spomenuti da su u Tillyevoj vojsci bile i hrvatske postrojbe. Gotovo pa na samom trgu postoji i mali muzej voštanih lutki koje nam prikazuju kako se nekad živjelo. Tako tu nalazimo zamišljenog alkemičara, pripitu gospodu za krčmarskim stolom kako nazdravljaju, bogatog trgovca, obične pučane i na koncu – kamp hrvatske vojske. U popratnom tekstu uz izloške stoji da je hrvatska vojska bila izrazito okrutna. Ne potkrepljuju to dokazima, ali tako piše.

No, ono što Rothenburg čini privlačnim je prolazak kroz zidine starog grada kojim doslovno ulazite u jedan posve drugi svijet. Gradić iz bajke pred vašim je očima s ljupkim tornjićima i kulama. Tu su starinske kuće s ukrašenim pročeljima i mještani obučeni u tradicionalnu nošnju. Siguran sam da su ekranizacije bajki nadahnute ovakvim mjestom. Vrlo je slikovito i gotovo besprijekorno autentično duhu vremena kojeg predstavlja. Učini vam se da je ovdje vrijeme stalo sve dok ne ugledate kakvu grupu turista ili Japance. Naime, ovo je grad s najviše Japanaca u Njemačkoj. I inače Japanci su, čini se, ludi za Njemačkom. Ne samo što se ovdje doseljavaju već su navodno u Japanu napravili repliku njemačke romantične ceste.

Nakon što je grad stradao u američkom bombardiranju tijekom 2. sv. rata upravo je Rothenburg prvi obnovljeni grad u poslijeratnoj Njemačkoj. Vrijedni Nijemci starom su gradu dali prvobitni izgled i tako učinili da 1950. Rothenburg bude začetnik njemačkog turizma, a prvi turisti bili su upravo američki vojnici i njihove obitelji. Turistička lavina se zakotrljala i traje do danas, a kao što rekosmo stigla je i do Japana.

OD KATICE ZA DJECU, VELIKU I MALU

U gradu postoji trgovina igračkama i božićnim ukrasima Käthe Wohlfahrt koju nam je naš vodič Jelka preporučila jer je njome oduševljena. Većini se svidjela, a bit ću slobodan i reći da doista izgleda zgodno. Kada uđete dočeka vas hrpa igračaka koje sve redom skakuću, plešu, sviraju. Tu su i borići koji sjaje i blješte te prigodni gradski suveniri. Na prvi tren zaista vas zabljesne svo to šarenilo i raznolikost. Djelatnice u narodnim nošnjama, čak i jedna Japanka! Na samom kraju trgovine, a bome je duuuugačka, nalazi se imitacija malog sela posred kojeg stoji bogato urešen visoki bijeli bor. Oku i fotoaparatu lijepo, ali morate paziti jer fotografiranje nije dopušteno. Naravno, to ne znači da nije moguće fotografirati – ako se razumijemo. Što se više krećete po trgovini, dojmovi polako sjedaju i ipak sve nekako nalikuje na jedan veliki vašar s kičastim stvarčicama. Ukoliko se zateknete u Rothenburgu i imate malo dijete i dovoljno hrabrosti da mališan neće poželjeti da mu kupite cijelu trgovinu posjetite – dijete će se sigurno oduševiti.

U gradu smo bili kratko. Malo je reći da smo bili malo. Nismo uspjeli sve vidjeti i doživjeti. Tako nismo probali lokalni specijalitet – kugle od tijesta po 2 €. Doduše, oni koji su probali rekoše da kakve su, puno i koštaju. Nismo obišli ni gradski park za koji smo čuli samo najljepše riječi pohvale. Ono za čim smo možda najviše žalili jeste noćni obilazak grada jer noćni stražar (Watchman) u predvečerje obilazi grad obučen u srednjovjekovnu odjeću i s pripadajućom svjetiljkom hoda po gradu. Doživljaj je navodno prekrasan jer kako se on kreće ulicama tako ga turisti prate na njegovom obilasku grada. Moja draga još ni danas ne može prežaliti što nismo prenoćili u Rothenburgu i otišli na vitešku večeru gdje se u tematskim ugostiteljskim objektima poslužuju tradiconalna jela, sviraju vam i zabavaljaju vas srednjovjekovni svirači i sva posluga je, naravno, adekvatno tome odjevena. Nije da nije žao i meni, ali kako reče naš vodič Jelka – imamo plan puta i moramo ga se držati. Jeste da ga je ona pravila, ali...

MALI I SLIKOVITI

Treći po redu gradić na ruti Romatnične ceste je Dünkelsbuhl. Grad je lijep, slikovit, očuvan i njemački uredan, ali za razliku od Rothenburga nije komercijalizian pa turiste baš i ne možete vidjeti. Zbog toga je sve mirnije i tiše, a i sam ulaz u stari dio grada je nekako skroman jer prelazi se preko jednog mostića i tu ulazite u sporednu uličicu u gotovo krajnjem kutku grada. Također za razliku od Rothenburga koji je obnavljan nakon svjetskog rata, Dünkelsbuhl kako je sazidan, tako je i očuvan. Nije oštećen niti u jednom svjetskom ili mjesnom ratovanju jer nikada nije bio od nekog vojnog značaja.

Posljednji grad na ovoj ruti je Nördlingen. Njegova je posebnost što se nalazi u središtu kratera koji je nastao padom meteora. Slučajno ili ne i same gradske zidine poput kratera imaju okrugli oblik. U gradu se odražvaju i dva festivala – festival ruža i dječiji festival. I to na sam dan našeg posjeta, ali kako smo u startu kasnili zbog loše prometne signalizacije, okasnili smo na festival koji je završio nešto prije našeg dolaska. Tako da nam osim lagane šetnje gradom nije preostalo puno toga za obići. Grad je uredan, poput Dünkelsbuhla učinio nam se možda malo pustim, a ovo je jedino mjesto gdje smo uspjeli naći jednu oronulu i neobnovljenu kuću. Eto, i to je moguće. Stara gradska jezgra nije nažalost ostala sačuvana od agresije modernih zdanja kojima je lagano prošarana.

Nastavlja se...

Igor Sekulić