Varošarije

NIZ NESRETNIH DOGAĐAJA?

Spomenik Augustu Cesarcu

Povijest rušenja, skrnavljena i uklanjana spomenika i kulturnih dobara u Osijeku je prilično raznovrsna. Korijene vuče još iz onog doba kada su stari Esekeri obrambene zidove Tvrđe nakon povlačenja Turaka iskoristili kao građevni materijal za svoje domove. Dovoljan razlog za devastaciju bješe što ih je Turčin napravio, a ako se još može mrski građevni materijal nekako korisno uporabiti za vlastite potrebe, tim bolje. Jedno vrijeme potom Osijek je mirovao, tamo negdje do 2. svjetskog rata kada se na meti našla židovska sinagoga u Županijskoj ulici. Samozvani čuvari hrvatskog identiteta srušili su božji hram bez trunke srama.

Loša bješe četrdesetpeta

Stigla je i 1945. i s njom komunističke vlasti kojima je odmah za oko zapeo spomenik umirućem hrvatskom vojniku. Kako valjda u njihovoj percepciji hrvatski vojnik može biti samo zli zombi, koji jede malu djecu, a odraslima otkida glave i siše krv, odlučeno je da se Frangeš-Mihanovićev spomenik ima maknuti. Sudbina je spomeniku bila dijelom sklona jer ga nije raznio ni dinamit niti je sasječen u komadiće, već je iz Perivoja kralja Tomislava izmješten u dvorište Galerije likovnih umjetnosti u Europskoj aveniji. Istovremeno spominjanje ovog spomenika postala je tabu tema i svako malo dulje raspitivanje o njemu moglo vas je dovesti u nezgodnu situaciju. Umirućeg hrvatskog vojnika zamijenio je spomenik palim partizanima također u Perivoju kralja Tomislava. Muškarac i žena uzdignutih ruku i pogledom uprtim u daljinu, a zapravo u park preko puta ceste, gledali su tako godinama u bolju budućnost ili što već. U podnožju spomenika, ako mene pitate pomalo neprimjereno, sahranjena su tijela poginulih partizana.

Spomenik se držao dosta dugo, ali tijekom Domovinskog rata nemoćan pred eksplozivnom napravom nestao je u komadićima koji su letjeli na sve strane. Jedan komad ruke nađen je preko ceste pored tadašnje ljekarne koja za ovako što nije imala lijeka. Možda tek psihijatrija.

Uz partizane svoj danak platila je i spomen ploča na Trgu Ante Starčevića na zgradi postojeće ljekarne pa sada na zidu zgrade zjapi samo jedna velika rupa. Bolje i tako nego da građani znaju što se u toj zgradi događalo tijekom najvećeg svjetskog rata. Preko puta iste zgrade na pročelju nekdašenjeg Ribljeg restorana tijekom restauracije zgrade misteriozno je iščezao i ćirilični natpis uklesan u zgradu, a na kojem je pisalo "Zadužbina Jelisavete Vukašinović". Nekome je taj natpis smetao. A da je taj isti znao da je jedan od najvećih osječkih arhitekata Viktor Axmann (pravim imenom Vladimir Aksentijević) također nepoćudnih korijena, vjerovatno bi srušio i sve zgrade koje je ovaj dao napraviti. No, manjak uljudbe, obrazovanja i poznavanja povijesti grada spriječio ga je.

Nema grupiranja na trgu

S druge strane podigli smo spomenik Picassu za kojeg nisam baš siguran da je ikad u životu čuo da u tamo nekoj Hrvatskoj postoji grad Osijek. No, red je da mu dignemo spomenik jer stvarno nas je zadužio. Mogli su jednako tako dići spomenik i polugolom Bayronu. Dotični je napisao neka vrijedna dijela, a prema ženama je gajio sličnu vrst ljubavi. S druge strane osječkog violonistu Franju Krežmu stavili smo u prolaz, koji se ni ne zove njegovim imenom, i spasili ga gužve s dva gradska najprometnija trga. Netko je valjda mislio da ga ne trebamo isticati za razliku od polugolog Picassa. Spomen obilježje Paji Kolariću utopili smo u nizu od tri gotovo identična i pomalo bezlična spomenika jer nije možda baš zgodno da se ističe. Još gore je prošao Miroslav Krleža koji ima svoj spomenik u Parku kralja Držislava gdje stoji nekako postrani i potpuno je neuočljiv. Toliko je neuočljiv da sumnjam da dobar dio Osječana uopće zna da Krleža ima svoj spomenik u našem gradu.

Istovremeno na glavnom gradskom trgu uporno je stojao, odoljevajući promjenama, spomenik znan pod imenom Grupa građana. Ako mene pitate nisam nikad vidio ružniji spomenik. Grupa bezličnih ćelavaca sjedi u krugu poput utvara i to čini nekakav spomenik. Pokušavao sam dokučiti što bi ta i takva grupa građana mogla predstavljati, ali nekako mi to baš nije uspjevalo. Svaki odgovor, kojeg bih se domislio i svako obrazloženje koje bih čuo, jednostavno mi nije "sjelo". Ali, priznajem, u onaj stari, ružni izgled trga ta se Grupa građana savršeno uklapala. Godinama sam se nadao da će se naći netko tko će taj spomenik maknuti. I kako kaže stara kineska poslovica - pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti. Tako je i bilo. Napravljena je temeljita rekonstrukcija trga, a zatim je slijedio i neslavni natječaj za idejno rješenje spomenika Anti Starčeviću.

Završilo je kako je završilo i sada na Trgu Ante Starčevića imamo hip-hoperski spomenik jednom od hrvatskih velikana. Kad bi nekako i zanemarili taj "Yo, man" stav, kako da zanemarimo njegov strogi pogled na građane kojim bi valjda trebao plašiti malu dječicu da ne oštećuju gradsku imovinu. Umjesto lika dobrohotnog djedice kakav je na hrvatskoj valuti, koji s osmijehom gleda na svoj hrvatski narod on je naš mrki grinč koji strogo ukazuje prstom na nevaljalu dječicu. Tako smo umjesto ponosnog spomenika hrvatskom velikanu, političaru i saborskom zastupniku ili, Ocu Domovine, dobili kako reče Igor Mandić u HTV-ovoj "Emisiji opće prakse", citiram: "Trećerazredni spomenik trećerazrednog kipara".

Mic vamo, mic tamo

Šuškaju neki da će oni kada dođu na vlast, maknuti spomenik Starčeviću. Štogod bilo na koncu, zamolio bih ih samo da imaju u vidu ono što generacije onih, koji su bili prije njih, nisu imali - svaki pa i najružniji, najgluplji, najideološkiji i najbezvezniji spomenik je naša kulturna baština. Micali spomenike tamo ili vamo, ostavite ih u komadu i na mjestu gdje ih ljudi mogu vidjeti. Svaki spomenik i spomen obilježje ponajprije govori o ljudima i vremenu u kojima su načinjeni i postavljeni. Nemojte ništa činiti na silu jer ako je koji i postavljen na silu i mimo volje većina naroda ili građana, nije za to kriv spomenik već oni koji su ga postavili i koji ne razumiju bilo ovog grada i naroda. A svaki nasilni čin, pa tako i ovaj, kod uljuđenih ljudi izaziva gađenje.

I kao zadnja vijest, evo prije koji dan mještanin Tenje automobilom je srušio popularnog Šetača, spomenik hrvatskom piscu Augustu Cesarcu. Nakon te vijesti doista sam se zapitao da li je nas Osječane netko prokleo s tim spomenicima ili je sve samo niz nesretnih događaja?

Igor Sekulić