13.03.2005 13:15
USPOSTAVLJANJE E-LEARNINGA U HRVATSKE ŠKOLE
1. UVOD
U posljednje vrijeme u Hrvatskoj sve se više spominje pojam e-learninga tj. učenja na daljinu. Pojam koji bi trebao srušiti okvire razreda i klasičnog školovanja kakve poznajemo danas. CARNET već duboko prodire u spomenutu ideju i svim silama se trudi ne bi li omogućio plodno tlo za daljnji razvoj nove tehnike obrazovanja. Koliko je zapravo to uzelo maha među učiteljima, nastavnicima i profesorima? Svakom predavaču lakše je jednostavno ispričati lekciju koju već godinama predaje, nego pripremati se određeno vrijeme za nešto novo. E-learning će vrijeme pripreme vjerojatno povećati, no hoće li zauzvrat pružiti kvalitetniju nastavu? Mišljenja sam kako bi ovu priču e-učenja trebalo započeti ispitujući stavove profesora o samim činjenicama o njihovih "informatičkih navika".
Jeste li možda posjetili web stranice osnovnih ili srednjih škola lijepe naše? Moguće je naći puno toga. Od samih ideja, razvoja stranica, preko onih koje su već pomalo "zaživjele", do onih koje su zapuštene. Najveći problem (što se i općenito odnosi na web stranice) jest održavanje. Postavljanje novog teksta, koji treba donijeti neku zanimljivost, jezgrovitu vijest, obiman putopis, najljepše fotografije...Toga najčešće nema. Razlog? Krenimo redom...
2. KAKVO JE MOJE ISKUSTVO? Bio sam (a još ponekad i pripomognem) urednik stranica III. gimnazije u Osijeku, te bih na ovaj način volio opisati stečeno iskustvo u toj zadaći, a samim time i određeno stanje odnosa profesora ka novoj tehnologiji. Nakon uloženog samoinicijativnog truda u prvom razredu, uz pomoć jednog kolege izradio sam stranicu škole. Nitko od profesora nije posebno mario za to. Tek jedna profesorica nam je pokušala olakšati prikupljanje podataka. Malo po malo stranica je zaživjela. Radeći na njoj dosta sam toga i naučio što definitivno nije loša stvar, no ipak cijelo vrijeme mučila me stvar odnosa profesora prema tome. Malen broj ljudi iz zbornice znao je što točno radim i oni su me bodrili. Drugi pak, nisu znali (ili nisu željeli) te nisu niti pokazivali interes za to. Od novih generacija priključio se još jedan učenik, te smo velikim naporima pokušavali unaprijediti stranicu i zainteresirati druge, kako bi kao suradnici svojim radom doprinijeli sadržaju stranica.
Na stranici je bila rubrika humora koja je postala najposjećenijim djelom školskog weba. Popisivali smo profesorske "lapsuse" i "provale" na predavanjima. Svatko je mogao upisati što je htio. Kako to obično i biva, počele su se pojavljivati gluposti ili ne istine (ili istine koje nisu smjele biti objavljene). Zanimljivo, odjednom je krenula hajka profesora na mene i profesore informatike! Kako potonji, nisu imali veze sa dotičnim stranicama, znalo se koga treba okriviti. Naredba je bila gašenje "problematične" stranice. Profesori znaju za školsku stranicu?! Hura! Uz čvrsto obećanje da se neće ponoviti i promijenjenim sustavom prikupljanja izjava uspjeli smo vratiti stranicu humora. Možda ironično, no ova pojava još me više potakla da radim na stranicama.
Okupljali smo se, zvali ostale učenike kako bi nam se pridružili, no svaki puta bi se dogodila ista stvar. Nakon pročitane obavijesti za suradnjom na stranicama, na prvi sastanak došlo bi hrpa učenika. Zatim bi slijedilo polovljenje broja budući da su sastanci bili subotom. Druga polovica još bi se brže raspala jer sam ekipu okupljao ja, a ne profesor. Našlo bi se i onih nemarnih ili nespretnih...i tako je ekipa ponovno ostala na nama dvojici.
Škola je i danas poznata po vrhunskim rezultatima na natjecanjima. Mnoga se održavaju u našoj školi. Nikako nismo uspjeli organizirati prikupljanje svih rezultata, jer bi ih svaki puta netko od profesora zaboravio ili zametnuo. Tu i tamo netko bi me pitao kako napreduje stranica i kako bi baš dobro bilo organizirati "da se postavi nešto iz mog predmeta na Internet!". Naravno ni od takvih akcija nikada ništa nije urodilo plodom.
U četvrtom razredu, radeći sa tri prijatelja i profesorom (kojemu struka nije informatika) osvojili smo prvu nagradu na natječaju Login@Europe koji već nekoliko godina unazad organizira Ministarstvo Europskih Integracija u suradnji sa Carnetom. Svaki od nas dobio je vrijedne nagrade, ali je i škola nagrađena sa četiri nova računala. Činilo mi se kako se ponovno podigla zainteresiranost profesora za Internetom, pa i školskim stranicama. "Pa kako se naša stranica tako slabo održava?", bilo je često pitanje nakon završenog natječaja...Ipak, tada sam maturirao i napustio srednju školu.
3. RAZLOZI ZA I PROTIV
Tokom školovanja i spomenutog razočaranja stanjem po pitanju suradnje na školskim web stranicama, a posebno sada kada to gledam sa određene vremenske distance došao sam do nekoliko zaključaka. Prvi, koji mislim da je najočigledniji jest da je posao oko uređivanja web stranica trebao pripomoći barem jedan profesor. Ne kao autor, već jednostavno kao stalni oslonac i pokazatelj smjernica. Već samim time dobili bi na ozbiljnosti. U sustavu školovanja od profesora informatike ne očekuje se da zna HTML ili kakav web jezik. Istini za volju, kao pravi informatičar, profesor bi trebao pratiti trendove te se samoinicijativno i dalje obrazovati. To nije slučaj! Razlog koji se sam po sebi nameće jest (mala) profesorska plaća zbog koje spomenuti jednostavno ne vide smisla u dodatnom trudu. Posebno je to izraženo kod starijih profesora koji dugo vremena predaju i nisu privučenim bilo kakvim "modernim metodama", a kamoli "nekim tamo stranicama". Mlađi profesori bi se možda i uključili. Ponovno dolazimo na prepreku; ne postoji niti jedan program ministarstva koji bi eventualno zainteresirane profesore usmjerio i obrazovao po tom pitanju. Organiziraju se oni najosnovniji kako bi profesori imali barem informatičku pismenost. Gledajući takav stav nadležnih vrlo je jasno da učenici ne žele sudjelovati u dodatnoj aktivnosti. Osim onih najvećih entuzijasta, a takvih je opet, malo. Recimo da su za pojedine "web" aktivnosti mogući povremeni izostanci sa nastave (primjerice intervju poznatih ličnosti ili slično) - što bi se učenik trudio ukoliko profesor za to nema razumijevanje? Dodatnu aktivnost valjalo bi i vrednovati kroz ocjene. Zašto bi se učenik trudio ako je nemoguće igdje evidentirati da se zalagao za školske stranice? Ovom jednostavnom i istinitom pričom lako se možemo zapitati: "Ako je takav stav profesora prema školskom webu i Internetu, zašto bi se e-learning prihvatio kao nova nastavna metoda kad ona sama po sebi podrazumijeva korištenje nove tehnologije?!".
4. A KOLIKO BI TEŠKO BILO ORGANIZIRATI...?
Cjelokupno planiranje e-learninga mislim da bi trebalo početi već samim Internet stranicama osnovne ili srednje škole. One bi mogle biti oslonac za daljnji razvoj ove obečavajuće tehnologije unaprjeđenja nastave. Svaka škola mogla bi doprinijeti trudu izrade vlastite Internet prezentacije. U toku rada potrebno bi bilo okupiti ekipu koja će shvatiti bit te nastaviti razvoj projekta. U stranicu bi valjalo prvotno postaviti osnovne elemente. Navedimo ovdje; povijest škole, ustroj nastave, godišnji plan i program, osnovne podatke o profesorima, školske zanimljivosti, "tračeve"...granica bi bila samo učenička mašta. Također, izvedivo bi bilo napraviti i neke "polazne točke" sa kojih bi oni manje spretni mogli krenuti. Postaviti određene predloške izgleda stranica koji će omogućiti jednostavno uređivanje, a kroz to i učenje. Angažirati nekoliko programera koji bi složili takav sustav. Programski jezik može biti i besplatan (primjerice PHP u kombinaciji sa MySQL bazom podataka), čime bi se smanjili financijski troškovi. Mogućnost višekorisničkog sustava uređivanja stranica. Pokrenuti određeni natjecateljski duh među učenicima – autorima stranica. Svojim trudom doprinijeli bi razvoju školske stranice. Potaknuti ih. Organizirati natječaje izbora najbolje školske stranice. U suradnji sa sponzorima dodijeliti simbolične nagrade. Puno će im to značiti. Ipak, ono najvažnije; na lokalnoj razini, dakle u samoj školi mora biti evidentirano kako je učenik svojim trudom i zalaganjem izradio određeni sadržaj. Mnogi predmeti imaju tzv. "naprednu" ili vannastavnu aktivnost – matematika, fizika, jezici, govorništvo...što ne bi šansu dali i ovakvom vidu aktivnosti. Potaknuti i profesore. Priznati im dodatnu satnicu uloženu u razvoj projekta. Imat će motiv uz naravno, obaveznu volju za učenjem i usavršavanjem. Organizirati stručne tečajeve i seminare na kojima će se i obrađivati tematika e-učenja. Lagano, ali sigurno uvesti zajednicu škole u korištenje nove tehnologije.
Ne želim otići u krajnost. Naravno, svakom učeniku primarno zanimanje jest obrazovanje i uspjeh u školi. U timovima kakav sam ovdje postavio zasigurno bi se netko provukao "za izvlačenje", no tu bi profesor trebao odraditi glavnu ulogu. Usmjeriti učenike optimalnoj organizaciji vremena i aktivnosti, jer, priznat ćete, danas je to jedna od vrlo bitnih karakteristika čovjeka.
Nakon uspostavljanja određenog "web tima" valjalo bi razraditi plan osvježavanja stranica. Kako sam na početku i naveo, to je najveći problem općenito svih Internet stranica. Razrađeni sustav uređivanja stranica trebao bi imati dio za postavljanje vijesti. Pisanje kolumni, izvješća sa školskih i drugih događaja, nove fotografije...sadržaje, koji bi "tjerali" posjetitelje na ponovni posjet stranicama. Učenici bi s vremenom shvaćali stranice vrlo ozbiljno te bi u njihovim "kuloarima" takvo što postala normalna stvar. Red je da se i zbornica zainteresira sa web. Prezentiranje cijelog sustava ostalim profesorima mogla bi otvoriti vrata e-learningu. Vrlo jednostavne stvari se u početku mogu implementirati za svakog zainteresiranog pojedinca. Uzmimo za primjer da će profesor povijesti prije svakog sata odvojiti nekoliko minuta da vidi koja je slijedeće lekcija na redu. U istom tom vremenu biti će u mogućnosti da na vlastitom "odjelu" školskih web stranica to i upiše. Ma može poslati i SMS na serverski sustav i vijest će biti objavljena! Mišljenja sam kako bi se ovakvim početkom i profesori sve više počeli interesirati za moderne tehnologije te pružene mogućnosti. Zašto kopirati beskrajne papire ili vući prozirnice. Nije li jednostavnije pripremiti nastavni materijal "on-line" te izvući sažetak sata kako bi učenici mogli imati to pred sobom pri ponavljanju? Objaviti primjere riješenih zadataka te otvoriti mogućnost konkretnog pitanja profesora putem elektroničke pošte. Djeluje teško i ne izvedivo za jednog profesora? Takvim pristupom radu, svaka od navedenih modernih metoda brzo bi ušla u upotrebu, a za relativno kratko vremensko razdoblje i profesori i učenici vidjeli bi kvalitetne rezultate uloženog truda.
Ovdje bi na velika vrata mogao ući e-learning kao još naprednija stepenica obrazovanja. Sve blagodati ovog oblika učenja mislim da bi još bolje bile iskorištene nakon ovakvog vida pripreme "terena". Nakon što se profesori i učenici naviknu na korištenje Interneta u svakodnevnom predavanju i školovanju jednostavno neće postojati prepreke koje bi sputavale razvoj video konferencijskih učenja, on-line tečajeva ili sličnih novotarija koje elektroničko učenje podrazumijeva.
5. ZAKLJUČAK
Kao zaključak izvodi se činjenica da je cijeli sustav školstva potrebno pripremiti za novost zvanu e-learning. Uvođenje istog u škole koje za to nisu spremne gubitak je novca i vremena. Isto tako naprednijima i sposobnijima treba omogućiti opremu i kapacitete. Cijeli sustav učenja putem Interneta zahtjeva ogromnu i kvalitetnu suradnju na relaciji profesor učenik, ali i obrnuto. Trud jedne i druge strane mora biti uzajaman te će kao produkt dati kvalitetniju nastavu kojoj se svi toliko nadamo. Ubrzan proces potpunog uvođenja novog vida obrazovanja nemoguć je. Postepen prijelaz između tradicionalnog poučavanja i modernog bio bi optimalno rješenje. Isprva naći sklad između dva oblika predavanja, a zatim pomalo prelaziti na novu, modernu i kvalitetniju nastavu u kojoj će uživati i profesori u učenici. Mislim da je polagan početak e-learninga moguć upravo putem školskih Internet stranica koje će kao novi mediji ući u svakodnevicu učenika, a zatim i profesora. Prilagodba na korištenje weba utirat će put ka elektroničkom obrazovanju, jer ljudi će lakše i brže prihvatiti napredne mogućnosti ukoliko su se susreli sa njenim osnovama. Ipak, prvi korak je čini se, na samoj lokalnoj zajednici, školi. Pitanje je hoće li se i u kolikoj mjeri naći profesor entuzijast, koji će za sobom biti sposoban povući ekipu, nazovimo ih, web novinara. Sa druge strane, nadležne institucije trebale bi se pobrinuti da profesor bude sukladno trudu i plaćen. Ostale obrazovne institucije mogle bi se pobrinuti za organiziranje tečajeva kako za učenike tako i za profesore. Tek kada se nađe sklad u prvim koracima ovog zahtjevnog zadatka moći ćemo reći da smo prešli prvu stepenicu na trnovitom putu ka modernom, elektroničkom obrazovanju.
Sigurno ne želim s Vama surađivati, kada nemate kulture i strpljenja! Ako želimo postati učenici onda nas samo omalovažavate i ismijavate. I mi imamo neku 'malu' dušu (ponos)
ovo što si napisao za stranice svoje srednje ... jako mi je poznato, a na njoj radim samo ja jer se nikome to ne da raditi, a profesori ne žele surađivati i onda ti netko dođe na stranicu i popljuje, a žalosno je to što to popljuju oni koji su dobri samnom
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
