Spadam u generacije koje više nisu posjećivale Kuću Cvijeća (a ćirilicu smo učili tek «reda radi»;-)). Iako moj duh nikada ne miruje i uvijek mi je jedna noga «na gasu», nekako me put, a ni želja, nisu vodili na tu stranu. Što zbog općeg mijenja stvorenog ratnih vihorom, što zbog osobnih ratnih tragedija, te priča «nekih znalaca» kako je BEOGRAD samo jedan prljav i nezanimljiv balkanski velegrad. No, nisam mogla propustiti velikodušan poziv prijatelja, i po prvi put kročiti u 3-milijunski glavni grad susjedne nam države, Srbije i Crne Gore. Zemlja «jugića», truba (festival truba u Guči), Leskovačke roštiljade, najvećeg istočno-europskog glazbenog festivala EXIT-a (ove godine će biti izuzetno zanimljiv sa nekoliko velikih imena: Garbage, Laibach, Edo Maajka, Underworld, Fatboy Slim, Apocalyptica, Slayer), zemlja Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića… zemlja poznata po ratnicima i ratovima - neke smo i na svojoj koži osjetili:-(
Dva sata i pedeset minuta je trebalo IC vlaku da stigne od Vinkovaca do Beograda. Zbog obveza odabrah večernji vlak, tako da je prvi susret sa Beogradom bio mračan i hladan. Iako nisam «trtaroš» i svugdje turim nos bez straha, počela sam «vrtjeti filmove» kada smo prešli granicu i kada je srpska policija došla u kontrolu putnika. Kolodvor je star i prije svega, zapušten i oronuo. Vidljivo je da se u taj objekt nije ulagalo ništa godinama, a možda i desetljećima! Kolodvorska zgrada je sagrađena 1884. godine, a 1966. je obilježena kao povijesni spomenik. Građena je kada je Beograd imao 35 480 stanovnika, u početku su postojala samo 2 kolosijeka dok ih 70tih prošlog stoljeća ima 10. Novi kolodvor bi se trebao graditi na postojećoj stanici Prokop kod Partizanova stadiona, a ova zgrada bi se, navodno, trebala rušiti.
Prema dogovoru, prijatelj me je čekao ispred kolodvora. Podigosmo ruku za taksi i uletjesmo u staru «bembaru», koja je valjda nekad, u prošlom stoljeću, imala i grijanje! No, dobar izbor glazbe i ugodan razgovor sa taksistom Nešom je popravio prvotni dojam. Teško je naći dobar restoran koji radi oko ponoći, ali Nešo kaže ako nam nije bitan interijer da će nas odvesti kod «Gere», restoran gdje zalaze taksisti. Obilno, ukusno, jeftino te ljubazna posluga bila je ugodno iznenađenje. Nisam pojela ni trećinu večere, naime prijatelj mi nije obratio pozornost da se meso naručuje u dkg, te da sam mogla naručiti pola količine. Odlučili popiti još jedno pivo u jednom od Beogradskih pubova, pub k'o pub… isti su valjda svugdje u svijetu. Napučeno mladim ljudima, bučno, zadimljeno, a piva k'o piva… Bavaria je svugdje ista!:-)
Prvi susret sa Beogradom po dnevnom svijetlu je bio šokantan. Onaj epitet «istočni» se osjeti na svakom koraku. Nogostupi neočišćeni, puni leda i snijega, kontejneri pretrpani smećem koje leži razbacano u krugu (tih dana su napadale velike količine snijega, tako da su «smećari» izgleda čistili snijeg umjesto smeća). Gledam i ne mogu vjerovati, ispred zgrade stoje drvena, zaprežna kola i upregnuti konj (da, dobro ste pročitali – KONJ), dok cigo i družica mu, recikliraju sadržaj kontejnera!!! Sjetih se pradavne pjesme Z. Čolića «Živiš u oblacima, mala», iako je pjesma ljubavnog sadržaja, ja sam se uhvatila refrena… Stvarno, ponekad živim u oblacima! Rijetko pomislim na to, kako jadno i teško ljudi mogu živjeti. Na svakom važnijem mjestu, autobusnoj stanici, okretištu, križanju, upadljivo «bodu oči» mnogobrojni kiosci, koji prodaju sve i svašta. Od autobusnih karata, novina i raznih časopisa, do deterdženta za rublje i pelena. Izgledaju kao mali Kinezi, kao rakova djeca, poredani jedan do drugog i šareni kao u dane vašara, iliti kirvaja. Gradski prijevoz je nevjerojatno jeftin, 20 Dinara je karta, što bi otprilike bilo 2 i pol Kune. Ukoliko zanemarimo starost voznog parka, prijevoz je solidan i frekventan.
Nisam se baš proslavila odabirom godišnjeg doba za posjet Beogradu, na temperaturi od –19 i nakon dvosatne šetnje, pomislih da sam u Moskvi a ne ispred hotela «MOSKVA» u Beogradu. Hotel «Moskva» je lijepa građevina na TERAZIJAMA, jednoj od glavnih i slavnih ulica u Beogradu, izgrađena 1906. neorealističkom stilu sa elementima secesije, kulturni i diplomatski centar do II svjetskog rata. Kažu, nekad su se tu jeli najbolji kolači u Beogradu. Uspjela sam napraviti nekoliko desetaka fotki, prošetati se Terazijama, knez MIHAJLOVOM (lijepo uređenom pješačkom zonom sa mnoštvom butika i trgovina svjetskih marki), zaći u park KALEMEGDAN. No zbog snijega, leda i smrznutih prstiju sam odustala od daljnjih pohoda, te odlučila potražiti topli kutak i topli napitak. Kafić «Nušić» je bio upravo to, a i služe pravu, gustu toplu čokoladu po mom ukusu! Natpisi sa izrekama o braku, ženama, životu su bili nadasve zanimljivi… eh, samo da nisu bili na ćirilici!!! ;-)
Zapanjeno sam stajala nasred knez Mihajlove i buljila u zgradu ispred sebe. PRVA HRVATSKA ŠTEDIONICA, natpis na lijepoj zgradi u srcu Beograda, na latinici i na ćirilici. BTW, u zgradi se sada nalazi Zepter banka i Zepter osiguranje. Da takvo što postoji u Zagrebu, samo da je riječ o srpskoj štedionici, to bi davnih dana bilo razoreno i devastirano. Proučavajući kartu Beograda, iznenadih se da u tom gradu još uvijek postoje ulice kao što su Zagrebačka, Osječka, Splitska, Zadarska, Varaždinska… njih očito nije obuzela manija mijenjanja imena ulica! U knez Mihajlovoj srećem nekolicinu uličnih prodavača CD-a i DVD-a, čije je ovotjedno hit izdanje Suzana Mančić. A postoji i «kompilacija»: «S&S» – Severina i Suzana! Trenutni najžešći tračevi – skandali, su: «private hot-sex» snimka Suzane Mančić i bivšeg supruga Nebojše Kunića, te rastava «pevaljke» Jelene Karleuše i mladog nasljednika iz klana Karić, Bojana Karića, i to nakon samo 4 mjeseca braka. Na Terazijama zapažam ogroman ekran, koji valjda alegorijski predstavlja, prozor u svijet! Krajičkom oka hvatam najavu za neki koncert u Zagrebu. Ekran koji okuplja Beograđane kad je lijepo vrijeme i kad su neki bitni, za naciju, događaji - većinom utakmice!
Po završetku dana evo me u jednom od mnogobrojnih kina u Beogradu. Cineplex «Roda», je kao i naš Zagrebački Multiplex: lijepo uređen, uredan, ljubazno osoblje. Jedno od mjesta gdje nisam osjetila «istok»! ;-) Odgledala «Mi nismo anđeli2». Nisam oduševljena filmom. Zapravo, film je rađen da bude hit: puno efekata, dobra glazbena podloga, moderna scenografija i koreografija… ali, kao što kaže moj prijatelj Ivan (filmski genij:-)), film je PLAGIJAT. Točno mi je nabrojao filmove iz kojih su scene, u detalje «posuđene». Znači, film je dobra zabava i podosta smijeha, stoga ne slušajte mene! ;-)
Večera u restoranu «Sinđelić», u koji zalazi Ceca (nju valjda svi znamo, ako ne po pjesmama onda po suprugu, ratnom zločincu), je bila na nivou zapadnih metropola. Zanimljiv interijer restorana, ugodna atmosfera, dobra klopa i vrhunska posluga. Ovdje cijene nisu kao kod «Gere», ali u usporedbi sa elitnim Hrvatskim restoranima su štoviše, veoma pristupačne.
Nezaobilazno… naravno, kao i u svakom gradu, morala sam posjetiti tržnicu. Hmm… Bolje da nisam. Posjetila sam tržnicu na ZELENOM VENCU, u središtu grada, smještenoj pored Brankove ulice, jedne od prometnijih ulica u gradu (koja se nastavlja sa Brankovog mosta preko Save), te gradskog tunela. Skučeno, prljavo, nabacano. Od voća, povrća, raznoraznih šarafa i polovnih lonaca pa do odjeće i baka sa sirom i vrhnjem. U mali zatvoreni dio nisam ulazila, nisam imala želudac za još jedan šok. Ovogodišnji plan je obnova te tržnice - mislim da je to neophodna investicija! ;-) Valjda neće rušiti kupole zgrade tržnice sa crveno-bijelim kockicama, koje neodoljivo podsjećaju na šahovnicu!!! ;-) Zanimljivo je vidjeti preko puta tržnice ogroman plakat: «ZA BOLJI ŽIVOT U SRBIJI», a ispod njega ulični prodavači na kartonskim kutijama prodaju sve i svašta. Do njih je McDonalds, kojih ima 20tak u Beogradu i uvijek su puni. Ostajem dosljedna, nisam i neću nikada pojesti hamburger u McDonaldsu (uz film «Mi nismo anđeli» dobila sam besplatni obrok u Mc-u). U obližnjoj pekari pronalazim izvrsnu domaću buhtlu sa pekmezom. Po dolasku u stan, bacam hlače na pranje… do koljena su bile mokre i blatnjave. Nevjerojatno prljav grad.
KALEMEGDAN, park i šetalište, koji se nalazi nad samim ušćem Save u Dunav (Turci su ga zvali Fićirbajir - brdo za razmišljanje), je i u ovim zimskim danima nešto što vrijedi vidjeti. Unutar njega se nalazi BEOGRADSKA TVRĐAVA – GORNJI GRAD, nekolicina spomenika, poznatih kapija (DESPOTOVA i STAMBOL kapija), SAHAT kula (koju su Turci koristili kao osmatračnicu) te Vojni muzej i Muzej Beogradske tvrđave. Posebno mjesto na Kalemegdanu zauzima POBEDNIK – simbol Beograda, djelo Hrvatskog majstora Ivana Meštrovića. Pobednik predstavlja snažnog ratnika, sa mačem u desnoj i sokolom u lijevoj ruci. Impozantan rad, u jednom trenutku me podsjetio na Kip Slobode, Isusa na Glavi šećera ili Grgura Ninskog.
Inače, jedan od ciljeva mi je bio obići Meštrovićeva djela u Beogradu: Pobednik, Spomenik zahvalnosti Francuskoj i SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU. Niti jedan taksist me nije htio voziti na AVALU, kojoj je nemoguće prići po snijegu i ledu, tako da «Neznanog junaka» nisam uspjela vidjeti, a kažu da je on najimpozantniji.:-(( Natpis na Spomeniku zahvalnosti Francuskoj me zapravo nasmijao, izvukao cinizam iz mene… «Volimo Francusku kao što je ona nas volela 1914-1918.»… Ljubav se prenosi naraštajima! ;-)
Tu je i zanimljiva ulica kneza MILOŠA, jedna od najdužih i najljepših ulica u Beogradu. Većina važnijih ustanova i građevina se nalazi u toj ulici i oko nje. Tu su brojne ambasade, zgrada Televizije, zgrada glavne pošte, monumentalna građevina savezne Skupštine, u blizini je i BEOGRAĐANKA – najviša zgrada u Beogradu te park TAŠMAJDAN sa prekrasnom crkvom Sv. MARKA, u kojoj se čuva jedna od najznačajnijih zbirki srpskih ikona iz razdoblja 18. i 19. stoljeća. U produžetku ulice zapažam par polu srušenih objekata, među kojima stoji i ogromna zgrada saveznog SUP-a (naslijeđe koje su im ostavili Amerikanci prije nekoliko godina) Beograd broji dvadesetak muzeja, mene osobno je zanimao MUZEJ JUGOSLOVENSKE KINOTEKE, navodno jedan od najbogatijih muzeja te vrste u Europi i svijetu (4. u svijetu). Nemalo sam bila iznenađena vidjevši naziv jedne od ulica u Beogradu, ulica Charlija Chaplina!!! :-) Također veoma zanimljiv je i MUZEJ JOGOSLOVENSKOG VAZDUHOPLOVSTVA, osnovan 1957., koji se ubraja u 10 najvećih u svijetu (ima 206 izloženih zrakoplova). Sama zgrada muzeja je zanimljivog izgleda, u obliku velike staklene kupole.
U Beogradu, kao i u ostatku države se teško živi. Fascinirao me je broj starih automobila, rijetko se vidi auto novije proizvodnje. Naravno, tu izuzimam najnovije modele mercedesa i BMW-a u kojima se vozi mali postotak stanovništva; većinom mafijaši, sportaši te mala gospodarska elita (Iako, kažu, da je akcijom «Sablja» Beograd očišćen od kriminala i mafije.11 000 osoba je privedeno u toj akciji, 3 000 ih je u pritvoru ili zatvoru. Nakon akcije je cijena droge u Beogradu skočila za 3-4 puta.) Kad vidite na parkiralištu desetak «jugića» poredanih jedan do drugoga , ne možete zaboraviti da ste u zemlji u kojoj je nacionalni auto Yugo! Još dodate prljavi snijeg i smog velegrada, zasigurno ste u Beogradu! Kao i u većini siromašnih velegradova, ljudi je puno a prostora za život malo. Stanovi su prenapučeni, u jednom stanu živi i po nekoliko generacija jedne obitelji, od novorođenčadi do staraca od 80tak godina. Nezaposlenost je velika, što se očituje u velikom broju ljudi koji besposličare ulicama i naseljima. Prosjaka na svakom ćošku, švercera i preprodavača također, dječaka i djevojčica (u pravilu – Romi) koji peru vjetrobranska stakla na semaforima, ima i na temperaturi od –20. Gledaju se sve žive sapunice, od meksičkih i brazilskih do naše Vile Marije, koja je trenutno hit. Zapravo, imam osjećaj da Srbi vole sve što dolazi iz Hrvatske. Vole naše filmove, serije, glazbu, sa sjetom pričaju o ljetovanjima na našem dijelu Jadrana. U većini kafića i javnih prostora se vrti hrvatska glazba; od Parnog Valjka, Prljavaca, Graše, Tonija, Gibonnija, Colonije pa do Novih Fosila, Magazina i inih zabavnjaka, kojima ne znam ni ime. Zanimljivo je to, što mi u Hrvatskoj pojma nemamo o srpskoj estradnoj sceni (osim onih koji slušaju «narodnjake» tj. folk, tubo-folk i ostale inačice – možda postoji i power-turbo-folk!!!;-)))). Prije desetak dana sam posramljeno čitala tekst u Glasu Slavonije o folk događaju u našem gradu. U srcu Slavonije, u Osijeku, se dodjeljuju folk nagrade. Karte rasprodane danima unaprijed, iduće godine organizator planira taj događaj, zbog velike zainteresiranosti, organizirati u dvorani Zrinjevac. Ne zamjeram organizatoru ništa, to je biznis… ali ne mogu vjerovati da nakon svega što smo prošli, ljudi a većinom su to mladi ljudi, slušaju takvu glazbu. No, ukusi se razlikuju, pa neću osuđivati. Samo ću svoje razočarenje i tugu podijeliti sa vama, koji budete ovo čitali.
Taksisti u Beogradu su priča za sebe, ima ih oko 15tak tisuća. Većinom voze stare mercedese u koje su ugradili plin, vole pričati i nevjerojatno su prijazni i susretljivi. U jednoj dužoj vožnji imate priliku saznati cijele životne storije, a ako slučajno kažete da ste iz Hrvatske… ajme… onda tek slijede sjećanja i lovačke priče… što je nama ovo trebalo itd. Srbe nevjerojatno muči što su još uvijek «obilježeni», što moraju imati vizu za skoro sve zemlje u svijetu. Rijetki su oni koji uopće imaju putovnice, većinom kažu da što će im «pasoš», kad nigdje ne smiju putovati. No, za razliku od Zagreba (gdje je sam start taksija nevjerojatnih 75 Kn!), u Beogradu ćete bez razmišljanja podići ruku i pozvati taksi (da, kao u New Yorku… ima ih na svakom koraku), jer će vas za sitnu lovu dovesti do vašeg odredišta a u vrijeme «špice» povratka sa posla, slobodnog taksija ni za lijek.
Moderne, «žive» znamenitost Beograda su psi lutalice i Kinezi. Psi vrludaju gradom u čoporima, po centru grada ih je manje ali u svim ostalim naseljima su nezaobilazni. U cijelom, 3-milijunskom gradu postoji samo 9 šintera. Mene je osobno, bilo više strah tih stvorova, nego nekih mogućih džepara i uličnih razbojnika, na koje su me stalno upozoravali (još uvijek se ne mogu osloboditi sjećanja na događaj, kada su me dva psa srušila sa bicikla; njihovih iskešenih zubala, divljeg lajanja i mog srca u petama, da sam u Americi vjerojatno bih išla na grupni tečaj «Kako pobijediti strah o pasa» ili bih sjedila u ordinaciji kakvog «šrinka»). Krađe i džepari su uobičajena pojava, tako da vam u Beogradu neće pasti na pamet da zamolite slučajnog prolaznika da vas slika sa vašim foto-aparatom, velika je mogućnost da biste ostali bez njega. Kinezi su jedna od veoma zastupljenih nacionalnih manjina u Beogradu. U gradu ih ima oko 50 000 a u cijeloj Srbiji oko 70 000. Aklimatizirali su se, uče jezik, djeca im pohađaju škole, vrlo su vrijedni i pedantni, žene se i udaju radi papira, kao i «auslenderi» u Njemačkoj. No, još uvijek nije zabilježen niti jedan slučaj rođenja djeteta iz takvog, kinesko-srpskog braka. Kineskih trgovina je bezbroj, kineskih restorana i brze klope također. Sjedište im je Novi Beograd, dio grada čak nazivaju Kina a posebno su zanimljivi natpisi na trgovinama (svi su dvojezični, kinesko-srpski): «kineski sagovi», «kineski namještaj», «kineska odjeća».
Na povratku kući zamijetih ono što nisam u dolasku zbog mraka, ono o čemu su mi pričali. Veliko divlje naselje na izlazu iz Beograda. Kućice sklepane od lima, drveta i kartona, obavijene dimom i u blatu, nisu izgledale nimalo privlačno. Nedavno pročitah putopis R. Pauletića o Brazilu, između ostalih znamenitosti posjetio je i jednu od favela u Riu, Rocinhu. Prema slikama i napisanome, Rocinha je Pariz za ovo! :-( No, možda ih dostignu za kojih 20tak godina! Razmišljam da bih slijedeći put mogla biti hrabra, kao R. P. ;-), i kročiti u ovo divlje naselje.
Beograđanke… Kažu da su to jedne od najljepših žena na prostoru bivše države. Prijatelj me pitao što mislim o njima. Pa ajde, dala sam si truda i malo ih promatrala gdje god sam boravila (postoji mišljenje da su žene kritičnije od muškaraca u pogledu ljepote;-)). Nema puno debelih žena u Beogradu, a mlađe pripadnice ljepšeg spola su većinom vitke, tamnokose i lijepih crta lica. Po buticima i trgovinama u centru grada su, k tome i nevjerojatno ljubazne i susretljive. Nisam zamijetila da su tako pomodne kao npr. Zagrepčanke ili Splićanke, ali vjerojatno je i temperatura od –20 učinila svoje.
Zadnju večer posjetismo pizzeriju mladog bračnog para, Lare i Puniše (nikako nisam mogla zapamtiti to ime, na kraju se sjetih Puniše Račića, događaja u narodnoj skupštini davne 1928. i stradavanja Pavla i Stjepana Radića), ona je Slovenka a on Srbin, koji je radio desetak godina u Londonu. Već su pri kraju osposobljavanja unosnog posla: splav - kafić na Savi. U Beogradu postoji oko 5 tisuća registriranih splavova, te oko 10tak tisuća neregistriranih. Tu je noćni život doveden do vrhunca (pogledati film «Mi nismo anđeli2» :-)). Najpoznatije diskoteke na nekoliko katova, restorani, cocktail klubovi, živa glazba i kafići. Stranci koji jednom kušaju noćnu zabavu na splavovima, vraćaju se ponovno i o tome pričaju. Tu ništa nije kao na zapadu; radno vrijeme nije ograničeno, a zabave se za svaki ukus nađe. Na doček nove 2005. u Beograd je doletjelo 5 tisuća mladih Slovenaca, bili su oduševljeni i najavljuju svoj dolazak i iduće godine, ali u većem broju.
Zanimljivo je da su po Beogradu, unazad nekoliko mjeseci, postavljeni smjerokazi sa naznačenim turističkim atrakcijama i znamenitostima grada. Ima ih po svuda u širem centru, tako da se može šetati gradom bez straha da ćete zalutati. :-)
Zahvaljujući internetu :-), gdje sam pronašla izvrsne stranice o Beogradu, kulturnim znamenitostima i događanjima, imala sam već unaprijed određene destinacije. No, nažalost, vremenske (ne)prilike su me ograničile, tako da nisam uspjela obići i vidjeti niti polovinu planiranog.
KUĆU CVIJEĆA nisam posjetila, kao i uvijek nedostajalo mi je vremena :-) Kao što sam već rekla, nisam baš izabrala vrijeme za prvi posjet Beogradu, ali… usprkos svim negativnim konotacijama prije puta, ljubaznost, jednostavnost i pristupačnost Beograđana su me više no ugodno iznenadile. Kažu da svaki grad treba posjetiti minimalno dva puta, pa evo mene ponovno, čim parkovi zazelene!
super je tekst,prilično detaljizirano.....ipak,ne bih se složila s tim da je beograd toliko prljav grad kao što je napisala.govorim to zato što sam bila prije dva mjeseca i izuzetno sam zadovoljna njegovom čistoćom u odnosu na prije,a za noćni život neću ni pričati.........odmah mi se ide tamo......pravi balkanski new york
Tekst je odličan,stašno mi se sviđa način ubacivanja stranih riječi,tekst je pitak,možda malo više opisa Roma,prosjaka,cigića..i još možda malo više o noćnom životu,ali o dečkima,čujem da su komadi sto na sat,da djevojke ni nemaju priliku da budu sponzoruše,jer DEČKI beskompromisno časte.
Lijep tekst. nedostaju komentari iz nocnog zivota. mogao bi ja nesto napisati jer me moja znatizelja takoder odvela tamo. iznenadjen sam ugodno. treba imati hrabrosti upoznati druge kulture. tada vise cijenis svoje. p.s.beogradjanke izlaze u jugicima, ali su zato sredjene do jaja. nevjerojatno. uzivaj
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
