Uz primorsku padinu prelazimo dvije stepenice ili terase (reljefne karakteristike) Velebita. Prvu neposredno uz morsku obalu, a drugu na nadmorskoj visini 800 m. Iznad njih očekuje nas očaravajući svijet planine na kojoj vrhovi, kukovi, bujne šume, plodni pašnjaci sljubljuju svoje zelenilo s plavetnilom Jadrana. Svoju srednjoeuropsku suprotstavljaju mediteranskoj klimi.
Duboko u noći stižemo u planinarski dom Zavižan (1594 m/nv) gdje nas dočekuje srdačni Ante Vukušić, opskrbnik i vremenski motritelj obližnje meteorološke stanice. Podatke koje on prikuplja i bilježi, kao druga generacija obitelji Vukušić, slušamo svaki dan u vremenskim prognozama. Iz prve ruke dobili smo i mi informacije o vremenu za idućih sedam dana u kojima namjeravamo prehodati planinu (cca. 120 km). Zadovoljni rečenim, krenuli smo ujutro na –10°C sa sjevernih prema južnim krajevima.
Sjeverni i središnji Velebit presijeca Premužićeva staza koju je 1930.-1933. godine gradio šumarski inženjer Ante Premužić. Zamišljena je kao turistička staza koja treba prolaziti kroz zanimljive dijelove Velebita. U tri godine izgradnje napravljeno je 50 km vrlo lijepe staze. Njena posebna vrijednost je u tome što je postavljena tako da se s prolaznih dionica pružaju dobri i daleki vidici, bilo prema unutrašnjosti Velebita ili na njegovu primorsku stranu, prema obali i otocima. Tri smo dana uživali prelazeći «Premužićku» od Zavižana preko Rossijeve kolibe, prijevoja Alan, kraškog polja Radlovac na kojemu ljeti boravi živalj sa svojim blagom, Skorpovca - mjesta čiji su se stanovnici dugo borili s raseljavanjem (posljednji je preminuo prije 20 godina), Dabarske kose do Baških Oštarija.
Vaganjski vrh, Sveto Brdo i Kanjon Male Paklenice
Baške Oštarije naselje su uz cestu Karlobag – Gospić. Uz samu se cestu prostire i Polje oštarijsko dužine 4 km. Polje razdvaja srednji od južnog Velebita.
Toponim Oštarije dolazi od talijanske riječi ostarija, a znači konačište ili mjesto odmora i okrepe. Koristili su ga nekadašnji talijanski trgovci na putu iz Like prema Primorju. Smještaj smo pronašli kod gorštaka Vlade Prpića-Prpe koji pokušava revitalizirati planinski turizam toga jedinstvenog gorskog kraja.
Put pod noge kroz šumovito Ramino korito prema ponikvastoj Šugarskoj dulibi u kojoj se nalazi prvo otkriveno područje s velebitskom degenijom (Degenia velebitica), tercijarni relikt koji se, osim tamo, još rijetko gdje može vidjeti na vrlo suženim područjima (Dabarska kosa na primjer).
Velebitska degenija dobila je ime po Arpadu Degenu (1866-1934) botaničaru iz Pešte koji je na Velebitu proveo veliki dio vremena u istraživanju flore. Plod je njegova istraživačkog rada djelo u četiri sveska «Flora Velebitica» koje je otisnuto u Pešti na njemačkom jeziku 1938. godine.
Šugarska duliba i jaka bura su za nama i ne časeći časa nastavljamo korakom prema kraškom polju Stap koje se nalazi na 900 m/nv. Vrlo lijepo područje gdje se pitomi dolci i udoline isprepleću s kamenim kukovima i vapnenačkim tvorevinama od kojih je svakako najpoznatiji i oku najdopadljiviji Simonovića Stapina visine 100 m, kameni kuk oblika poput stapa (stap je drvena naprava koja je u davnini služila za dobivanje masla iz mlijeka). Od Stapa put nas vodi dalje kroz Biljevine dulibu, Račabuša vodu, Marinkovića stan do Malog Rujna zatim i do Velikog Rujna. Na putovanjima kroz Velebit susreće se velik broj kraških polja, no Malo (900 m/nv) i Veliko Rujno (800 m/nv) čine najveće kraško polje cijele planine. Ukupna dužina im je 8, a širina 1 km i u prošlosti tu je bila dobra ispaša za stoku. Na Velikom Rujnu u zaseoku Marasović nalazi se jednobrodna crkva sa zvonikom na preslicu. Sagrađena je 1933. godine, a obnovljena 1978. godine. Proštenje je na Veliku Gospu, 15. kolovoza kada dolaze nekadašnji stanovnici i vlasnici zemlje te mnogobrojni gosti i dobronamjernici na slikoviti religijski obred.
Simonovića Stapina
Nekoliko sati hoda od Rujna ulazimo na područje Nacionalnog parka Paklenica. Davne 1949. godine Sabor Hrvatske područje Velike i Male Paklenice proglasio je Nacionalnim parkom. Torent (korito gorske bujice) Male i Velike Paklenice snažno naglašava snagu i moć vode i drugih prirodnih sila koje su sudjelovale u njihovom oblikovanju. Iznad korita strše litice i kukovi toliko privlačni svim ljubiteljima prirodnih ljepota da u ljetnim mjesecima bude i dvije tisuće dnevnih ulazaka. Paklenica nisu samo «kanjoni». U parku se nalaze i markantni vrhovi od kojih je najviši Vaganski vrh (1757 m/nv) ujedno i najviša velebitska kota i nekoliko metara niže, ali terenski dominantnije Sveto Brdo (1751 m/nv).
Osmi je dan trekinga za nama, sjedimo u omiljenom starigradskom baru ispijajući espresso, odmarajući umorne noge i čekajući prijevoz što nas vodi prema kući.
Vrhovi se feniraju, dolazi nova fronta, snijeg, nova jaka zima, život se umirio, tiha i pitoma planina je za nama. Sjetim se u dahu izrečenog osjećaja gorštaka Jadre Devčića: Ni danas, s više od osamdeset godina života ne mogu prežaliti Velebit, odlazim tek povremeno tamo s grčem u srcu, družim se s vukovima i medvjedima i sanjam novi život na Velebitu.
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
Put pod noge kroz šumovito Ramino korito prema ponikvastoj Šugarskoj dulibi u kojoj se nalazi prvo otkriveno područje s velebitskom degenijom (Degenia velebitica), tercijarni relikt koji se, osim tamo, još rijetko gdje može vidjeti na vrlo suženim područjima (Dabarska kosa na primjer). 
