Dvojim da li krenuti ili završiti sa rečenicom… «Bilo je dovoljno nepunih 48 sati da shvatim zašto je Davor Šuker zavolio taj grad!» Pomalo nespremna, nakon napornog radnog tjedna te tri i pol sata leta stižem u Sevillu. Ipak sam uspjela pogledati vremensku prognozu na internetu, pročitati par redaka o gradu i gdje se uopće nalazi ta Sevilla! Već na aerodromu je bilo evidentno da smo bliže ekvatoru! Iako je bilo kasno poslijepodne, temperatura je bila ugodna za sredinu veljače, gotovo proljetna. Sevilla je glavni grad pokrajine Andaluzije, sa oko 700 000 stanovnika, iako neki izvori kažu da ih ima već i milijun. Velik, ali ugodan grad, za koji je potrebno puno više od jednog dana da bi se vidjelo i doživjelo sve ono što može pružiti.
Povijest grada je vrlo bogata i seže daleko u stari vijek; ostaci mozaika, skulptura te impresivnog amfiteatra koji je mogao primiti 25 tisuća posjetitelja datiraju iz 206. g. prije Krista. Veliku važnost grad dobiva nakon 45.g. prije Krista kada ga je Cezar proglasio kolonijom i glavnim gradom Betike. Za vrijeme islamskog perioda grad je zvan Isbiliah, a rijeka Guadalquivir – Guad El Kevir, iz čijih toponima su dobivena i njihova današnja imena. Do 13. stoljeća je Sevilla bila pod Maurima, a za tog perioda su izgrađene famozne, do današnjeg dana očuvane, zgrade kao što su džamija i toranj uz nj. Svetac, zaštitnik Seville je Sv. Ferdinand koji je sredinom 13. st. oslobodio Sevillu Maurske vladavine, kada Sevilla i postaje glavnim gradom kraljevine Castille a Maurski dvor kraljevska palača. Početkom 15. st. velika džamija se preuređuje u katedralu, danas najpoznatiji kulturno povijesni spomenik Seville. Slijedi otkriće Amerike i najbogatiji period za Sevillu, što ostavlja traga u bogatoj arhitekturi i impresivnim baroknim zdanjima.
Odmah pri ulasku u grad su me fascinirali mostovi preko rijeke Guadalquivir, kojih je negdje 10tak, od starijeg datuma do novijih kao što je viseći, ili kako nisam građevinske struke rekla bih «poluviseći» most Del Alamillo, koji je mene posebno oduševio. Zagreb a i Osijek, bi se mogli ugledati na gradove kao što je Sevilla; cijeli Zagreb, a znamo kako je prometno kaotičan ima samo 5 mostova, dok Osijek ima samo jedan jedini cestovni most (i eto konačno dobivamo i broj 2!). Gradovima koji leže na rijekama, mostovi znače život, žile kucavice, začin koji znači razvitak i napredak. Široke avenije sa po četiri ili šest traka okružuju centar i starije dijelove grada sa jednosmjernim ulicama, što donekle ublažava prometni kaos. Iako, cijelo vrijeme imate osjećaj da se tu ne zna «k'o pije k'o plaća» sve funkcionira sa puno manje zastoja nego u našoj metropoli (povlačim paralelu sa Zagrebom, jer su veličinom i brojem stanovnika približno isti).
Veoma rasprostranjeno i živahno prijevozno sredstvo jest kočija, kočijaši su u neku ruku taksi služba u centru i oko svih kulturno-povijesnih spomenika. Ima ih toliko da su vjerojatno osnovali i svoj sindikat! Djeluju simpatično dok onako polijeno čekaju slijedeću vožnju, i mole Boga da se nitko ne pojavi, čitaju novine drijemuckajući, prepričavaju svoje kočijaško-lovačke priče, pomalo poje konje i čiste balegu ako baš moraju!
Moram priznati da još nisam nikad imala hotelsku sobu sa pogledom u dvorište hotela, koje je pretvoreno u kuhinju!!! Tako da sam na rani uranak imala neželjeno buđenje! Oko 6 sati je izvršen atak na moje osjete sluha i njuha; zveckanje tanjura i bešteka te miris pečenih jaja nisu imali milosti za nas što smo do sitnih jutarnjih sati šetali po Sevilli, ili za one kao ja što su nekoliko puta išli do recepcije, jer kartica za ulaz u sobu nije otvarala vrata. Ne, ne sumnjate da je recepcionar bio zapravo poznati španjolski filmski glumac, koji je govorio izvrsno engleski!!! No, sam hotel je solidan, 10tak minuta hoda do samog centra grada, u ulici gdje se dva automobila teško mogu mimoići. Za neke je 10tak minuta hoda velik korak pa su se uputili gradskim prijevozom, da bi nakon nekoliko sati poslali sms da su negdje blizu centra, a od silaska s busa pa do «meeting pointa» su još i žuljeve uspjeli nabiti! Opaska dragog kolege, onog koji je imao problema sa žuljevima, je da se on sam uputio u šetnju gradom dok su ostali spavali. Te da je moja malenkost, suprotno dogovoru za obilazak od prethodnog dana, uspjela prespavati rano ustajanje, dok je on u želji da što više vidi, pješačio kilometre i kilometre razgledavajući sve znamenitosti tog prekrasnog grada, te su ti naporni sati hoda ostavili tragove na njegovim umornim stopalima! Čestitam D.! Slijedeći put očekujem da ne budeš džentlmen, već da me probudiš prije no što kreneš! Detalj koji je pridonio da se osjećam «k'o kod kuće», jest crkva Sv. Antuna preko puta hotela! Crkava ima mali milijun, iz svih razdoblja i svih veličina. Španjolci su isto kao i Talijani vrlo pobožan narod, ako ćemo to ocjenjivati prema broju crkava!
Prvu večer smo nakon poduže šetnje gradom i potrage za nekim restoranom ili konobom sa autohtonom klopom, ipak nabasali na ugodan restorančić tipa pivnice koji je mogao zaprimiti našu malo poveću ekipu. Napapali se raznih ribica i salatica, dečki udarili po krvavo pečenom odresku (vjerojatno od bika kojeg su tog dana u koridi dokrajčili), i sve zalili dobrim španjolskim vinom. Nitko od konobara, naravno ne govori engleski, nešto natucaju ali sve smo to savladali uz puno mahanja rukama, nogama i klimanja glavom! Sve u svemu, pozitivna bilanca, i što se računa tiče i atmosfere i kvalitete hrane, tako da se dio ekipe i sutradan vratio u restorančić na trgu De La Gavida.
Nije baš zgodno tako kao krdo ići po kafićima i restoranima, jer bi vam se moglo dogoditi kao i nama… nikako se nismo mogli dogovoriti u koji ćemo kafić sjesti na cugu te smo od svih (moram priznati nije ih bilo puno otvorenih tog četvrtka uvečer) odabrali gay bar!!! Jedini među nama kojeg je zanimao noćni život je obišao nekoliko diskoteka, nije previše oduševljen – kao i kod nas puno dječurlije, a prema riječima starosjedioca veljača je još uvijek mrtva sezona a lude noći dolaze početkom svibnja i traju sve do listopada.
Nezaobilazna građevina za vidjeti i diviti se, a koju bih toplo preporučila je Sevillska Katedrala, veličanstveno djelo koje je nastajalo i nadograđivalo se kroz stoljeća. Oni koji znaju, kažu jedna od najljepših u Europi. Prvobitno je u 12. st. sagrađena džamija sa minaretom, podsjetnici na taj period su i do danas sačuvani - Dvorište sa narančama (Patio de los Naranjos – uistinu zanimljivo i neobično, u središtu crkve je vrt sa narančama!) i donja trećina minareta koja je građena ciglom – danas je minaret znan kao Giralda. U 13. st. je džamija postala kršćanka Katedrala, tijekom stoljeća su nadograđivani gotički, renesansni i barokni dijelovi, a zadnji bitniji zahvati na Katedrali su rađeni ravno stotinu godina od 1825 do 1925. U tolikoj mješavini stilova nije ni čudo da mi je u jednom trenutku djelovala previše nakićeno i ogromno, ne možeš se odmah orijentirati gdje je kraj a gdje početak, od silnih oltara, kapelica (ima ih 30!!!) i nekoliko krila, ne vidiš glavni oltar, koji je btw. sav od zlata (dobro su se nakrali tog plemenitog metala po Americi). Osobno sam ostala fascinirana ogromnim orguljama i horom iz 17. st. koje su smještene po sredini crkve, te Sacristiom Mayor iliti kapelicom Mayor, koja je dio muzeja Katedrale i u kojoj se nalaze unikatni radovi u srebru iz doba Renesanse. Kapelica je za razliku od cijele Katedrale, puna svjetlosti i jedino mjesto u Katedrali koje ne kriči zlatom. Također se u Katedrali nalazi i Mauzolej Kristofora Kolumba, koji me nije fascinirao. Da sumiram, Katedrala me oduševila, moćna je, građevina u koju kad zaviriš zastaje dah od njene veličanstvenosti ali i postavljaš si pitanje… majko mila, koliko je tu love i krvi ostavljeno!!! Da približim, veličine je 23 500m2, dužine 126 i širine 83 metra, visine 37 metara, a toranj Giralda je visine 96 metara; no podatak koliko je zlata, srebra i ostalih dragulja u Katedrali nisam pronašla! Ne bi bio obilazak Katedrale bez posjeta Giraldi. Upozorenje… ako nemate kondicije, ponesite bočicu vode i polako do gore, što bi rekli u nas u Slavoniji «na tanane»! Sa vrha Giralde je grad kao na dlanu, a i osjećaj da niste u nekom modernom tornju od stakla već da stojite na vrhu građevine stare 9. st. budi maštu i osjećaj moći čovjeka! U svakom slučaju, isplati se dati 7,5 eurića za Katedralu i Giraldu.
Već negdje na pola obilaska smo se pogubili «kud koji, mili moji», ali se veći dio ekipe ipak uspio okupiti u jedinom bircu koji je služio kavu bez doručka! Naime, sunce je već dobrano pržilo, a i obasjalo naša lica zajedno sa osmijehom kada smo ugledali obični Irish Pub! Toga dana je baš Janica skijala, ne bih znala što… neki slalom ili tako nešto na Olimpijskim igrama, pa je cijeli birc i konobar, zajedno sa nama gledao utrku. Popričali sa konobarom koji je došao iz Irske u Sevilllu, živjeti i raditi. Jedna od prednosti života u Europskoj Uniji jest da možeš ići za poslom po cijeloj Uniji, i ako ti paše odabrati za život podneblje sa više sunčanih dana, naravno ukoliko nema jezične barijere. Radeći prošle godine po Italiji upoznala sam nekolicinu mladih Talijana koji odlaze u Englesku, konkretno London u potrazi za poslom ili ih već tamo čeka posao. Bojim se da mladih Hrvata nakon ulaska Hrvatske u EU neće ostati puno u Hrvatskoj!
Na putu ka Plaza de Espana, ugledasmo ogromnu, ne baš lijepu građevinu. Zgrada Sveučilišta, koja je prije bila tvornica duhana, sagrađena je u 18. stoljeću. Duhanski proizvodi su dugo godina bili glavni izvozni proizvod Seville, «Fabrica de Tabacos» je držala monopol u proizvodnji zapošljavajući veliki broj radnika, a najpoznatiji proizvod su bile cigare «Carmen», kojima je Merime inspiriran i napisao poznatu novelu. Kada je tvornica postala premalena preselila se izvan grada, a Sveučilište pronašlo dom na idealnoj lokaciji. Preko puta Sveučilišta se nalazi zgrada Narodnog iliti Nacionalnog Teatra, «Teatro Natcional Lope de Vega», izgrađena za Španjolsko-Američku Izložbu 1929. Lijepa građevina sa prekrasnom kupolom i okružena održavanim vrtom. Ja sam «pošto-poto» htjela vidjeti Plazu de Espana, koja me je fascinantno gledala sa slike u vodiču. Stojeći na ogromnom raskršću i čekajući zeleno svjetlo, pogled mi pade na mali ekran nasred raskršća koji je pokazivao 20 stupnjeva u plusu!!!! Hej!!! A kod nas snijeg pada!!! Tražeći Plazu de Espana smo malo zalutali u parkiću sa nekim «milenijskim» kotačem koji nas je vabio, dok nam je Plaza de Espana zapravo cijelo vrijeme bila pod nosom. Na Plazi de Espana je veličanstvena zgrada Capitanie General, trenutno se prema natpisima u zgradi nalazi ministarstvo vojske. Zgrada je zapravo dio Trga koji se nastavlja na zaista neobičan i lijep Park Marie Luise. Klupe na Trgu, koje se kružno naslanjaju na zgradu Capitanije, izgledaju neobično, onako živopisno šarene jednostavno vabe da sjednete na jednu od njih. Kasnije pronalazim podatak da predstavljaju sve Španjolske provincije po abecednom redu, sa grbom i mapom te povijesnim simbolima svake provincije. Trg je zapravo veliki dijametralni polukrug sa tornjevima na svakom kraju, okružen vodenim kanalom sa dva mostića dok u sredini dominira velika fontana. Impresivno.
Penzionerski i laganim korakom kroz hladovinu parka Marie Luise krenusmo put koride. U međuvremenu smo svratili na kavu u neki studentski kafić, gdje je treštala techno glazba, no onako umornima nije nam smetalo ni to što smo morali sami do šanka ni bučna glazba. Skužili smo da bi mogli nešto i pojesti, ali u vrijeme popodnevne sijeste teško da ćete naći otvoren restoran. Željela sam probati španjolsku paellu, no moji suputnici nisu bili oduševljeni restorančićem koji sam pronašla, kako većina pobjeđuje završili smo u nekom restoranu brze hrane. Korida Maestranza se smatra jednom od najimpozantnijih arena za borbu s bikovima, izgrađena je još u 18. st., a danas je u njoj smješten i muzej te knjižnica. Stanovnici Seville su pasionirani poklonici borbi sa bikovima, te su kroz svoju povijesti dali nekoliko poznatih toreadora. Borbe s bikovima počinju već u travnju, i održavaju se nedjeljom kada je cijeli grad u koridi. Za turiste se organiziraju polusatni obilasci koride, no mi smo okasnili na zadnju turu po koridi, tako da smo se morali zadovoljiti samo sa razgledavanjem slika poznatih toreadora na ulazu i fotkanjem koride izvana. «Onaj koji je dobio žuljeve» je jedini uspio i vidjeti koridu iznutra! Još jednom, čestitke D.!
Na putu do hotela smo slučajno nabasali i na Torre del Oro iliti «Zlatnu Kulu» iz 13. st., koju ćete pronaći na mnogim suvenirima iz Seville. Kula danas stoji usamljeno pored rijeke Guadalaquivir, prije je služila kao osmatračnica a danas je pomorski muzej. I sama sam kupila nekoliko privjesaka za ključeve sa motivom Torre del Oro, u trgovini suvenirima gdje prodavačica nije zatvarala usta sve vrijeme dok nas je posluživala. Prijateljica joj je stajala pored pulta i njih dvije su valjda prepričavale najnoviju epizodu neke sapunice, nisam mogla vjerovati ušima i očima. Naplaćuje, svaki suvenir uredno zamata, nadzire trgovinu u kojoj je nekoliko turista i ne gasi se! Nije ni čudo da su Španjolke gazde u kući! Muški dio kaže da izraz «ne gasi se» vrijedi općenito za žene, a ne samo za Španjolke! Te da bih mogla napisati da su Španjolke osim što su brbljave, uglavnom male, crne i zdepaste i da su zapravo ostali razočarani! Eto, napisala sam! Još bih nadodala da ni Španjolci nisu puno bolji! Naravno, osim mog filmskog glumca sa recepcije!
Što reći na kraju?! Grad u kojem se nadopunjuju i isprepliću Rimska, Maurska, Andaluzijska i Barokna zdanja i kulturno naslijeđe, nikako vas neće ostaviti ravnodušnima. Jedan od gradova za koji treba odvojiti puno više od 2-3 dana, grad koji je zanimljiv, živopisan, gostoljubiv… Grad za kojeg nećete niti u jednom trenutku požaliti što ste ga odlučili posjetiti.
P.S. Zašto grad naranči?! Sve je puno naranči, po svim ulicama i trgovima uredno su zasađeni drvoredi naranči (ili su to «narančoredi»); što izgleda fantastično, daje živost i specifičnost gradu a meni inspiraciju za nekolicinu dobrih fotki! Kod nas drveće cvate u ožujku i travnju, no u Sevilli su plodovi naranči već u veljači popadali po pločnicima. Prije no što smo uspjeli dobiti službenu informaciju, da li su to samo ukrasne ili možda pak jestive naranče, dobrovoljci su isprobali. Ne baš jestivo, kiselo i bezukusno! Pametan zaključak starijih je da možda još nisu zrele! :-)
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
