Kako bi stigli na odredište odakle prema planu kreću pohodi na Kavkaz i njegove vrhove trebate prvo vlakom iz Osijeka prema Zagrebu pa „Mimarom“ do Munchena i onda cuzamen dojčebanhof do Flughafena gdje se ukrcavamo u KMV-ov „Tupoljev 154“ i brrr… dosta brzo u stavropolski kraj u grad Mineralni Vody (termalne toplice i regionalni aerodrom). Kraj je poznat kao kozački krajobraz. S melankoličnog aerodroma, unajmljenim kombijem, naša složna ekipa se kroz područje poharano velikim poplavama prevezla do Terskola u Baksanskoj dolini. Udaljenost od tristotinjak kilometara prešli smo za pet do deset sati na sasvim solidnoj cesti.
Nakon pređenih prvih 120 km stiže se do granične rampe koja dijeli Rusiju od njene autonomne Republike Kabardino-Balkaria. Kabardino je ravničarski kraj, a Balkaria gorski kraj u kojemu se nalazi i područje Centralnog Kavkaza.
Nakon što se obave potrebne formalnosti put nastavlja dalje kroz lijepe krajolike i zapuštena mjesta prema Balkanskoj dolini koju u smjeru sjever-istok presijeca glavni kavkaški greben i Elbrus. Područje, je naime potpuno devastirano jer su nekoliko dana prije našeg dolaska i penjačke sezone katastrofalne poplave nanijele velike materijalne i ljudske štete. Inače, cijelo je gusto naseljeno kavkasko područje pravi lonac za stapanje raznih naroda i narodnosti koji su očuvali svoje običaje i govore preko četrdeset jezika. Kada priroda ne divlja , a i kada divlja, ovdje se živi životom u malim koracima. Stočarstvo, turizam, ratarstvo i rudarstvo (mangan i volfram) hrane područje. Cijeli teritorij dijeli se na poljoprivredne predkavkaske republike (Karačajevo, Čerkeska, Kabardino-Balkarska, Južna Osetija, Gruzija i Armenija) i naftom bogate potkavkaske republike (Sjeverna Osetija, Čečenija, Ingušetija, Dagestan, Azerbejdžan) i zato vojne i političke sile pokazuju i srazmjeran interes prema njima. Nafta i naftovodi pokreću i zbog njih se ljubi i plače kako to pjevaju pevaljke.
Nakon prospavane noći u derutnom hotelu „Chegovo“ (istoimeno naselje) krenuli smo na prvi uspon i aklimatizacijsku turu Chegetau (3.461 m/nv). Tura je trajala osam sati, pa onda natrag u selo, razgledavanje, ostale fore i flore i popunjavanje opreme i namirnica za slijedeći uspon. U zalogajnicama se ruča, a većinom se nudi Šašljik (ražnjić) od ovčetine ili jesetre.
Slijedećeg dana krenulo se na predviđene uspone, kroz dolinu Adylsu. Nakon pet sati hoda smo u baznom kapu popularno zvanom „Zeleni hotel“ (dolac okružen vrhuncima) gdje smo postavili šatore. Buđenje je oko 3 i30 h i uspon preko ledenjaka Jankuat do vrha Gumachi (3.805 m/nv). Nakon prelaska nekoliko ledenjačkih pukotina i dolaska pred završni dio uspona dio neaklimatizirane ekipe odustaje. Mi raspoloženiji se nakon sedam sati i vrha vračamo u bazu.
Povratkom u Baksansku dolinu i pansion „Logovo“ dan odmora iskorišten je za preslagivanje stvari, kupnju hrane, razgledavanje svega i ičega. Inače, zanimljivost uspona na Elbrus je i u tome što se do planinarskog logora bočki Garabaši na 3.800 m/nv, možete prebaciti i žičarom, pa dalje ak platiš i ratrakom do Prijuta 11. Kako to lijepo rade ruski, kazahstanski, ukrajinski i ostali supersonik alpinisti na svom godišnjem kadrovskom takmičenju u brzinskom penjanju na planinu prenosim iz tiska: "Himalayan veteran Denis Urubko dominated this year’s race up Europe’s highest mountain, 18,513-foot Mt. Elbrus in the Russian Caucasus Range. Urubko ran and power-hiked more than 10,600 vertical feet from the Azau cable-car station to the western summit of Elbrus in 3 hours 56 minutes, almost 40 minutes ahead of the next finisher. That’s more than 2,600 vertical feet an hour—try that on your Stairmaster!"/1
U logoru Garabaši smjestili smo se u planinarsko sklonište u „Bočke“ (dugačke valjkaste cisterne kapaciteta desetak osoba). Slijedeća faza je uspon sa svim potrebnim stvarima do Prijuta jedanaestorice (4.200 m/nv) koji je baza za uspone na Elbrus. Prvi plan je bio da se u ponoć krene na vrh. Tako je i bilo i nakon tri sata 10.07. neke godine bili smo oko Pastuhovih stijena na 4.750 m/nv gdje je potpuno zajužilo sa jakom snježnom mećavom kratkog i snažnog intenziteta. Ovdje smo sa nekim krimovcima malo porazgovarali o stanju i odlučili se za magloviti povratak u sklonište. Noć je za neke bila čista pušiona, ništa se nije vidjelo, pomalo visina, pomalo neiskustvo, svašta pomalo, odvajanje od grupe i ode čovjek u ledenjačku pukotinu umjesto u sigurno sklonište. Tražili ga, dozivali, očajavali, nadali se do slijedećeg dana negdje oko 16 sati kada je pronađeno truplo od strane spasilačkih timova. Slijedeća tri dana ostali smo gdje jesmo čekajući poboljšanje vremena za novi uspon. Kada smo prema prognozi očekivali da će doći do smirivanja vremena i kada je zbilja dopustila krenuli smo ponovo nešto iza ponoći na najviši vrh Europe. Prolaz pokraj Pastuovih stijena. Nakon kratkog predaha, ono voda i klopa, nastavak slijedi prema sedlu između istočnog i zapadnog vrha pa dalje na zapadni, nešto visočiji, Elbrus (5.642 m/nv) gdje se u razmacima stiže između 9 i 12 sati.
Spust je trajao oko pet sati jer smo jednog našeg „Lazara“ vukli dolje da ga u povratku cijelo selo može dočekati kao osvajača lige prvaka u otvorenom autobusu Imotskitransa. Poslije sam u Peru-u pizdeka poslao u kurac jer mene ni žena nije dočekala i bio sam strahovito ljubomoran i osjećao se manje uspješnim! Nakon odmora u Prijutu 11 spustili smo se preko ledenjaka Azau do Garabašija pa dalje dolje gdje je super dosadno dok opet ponovo ne odeš gore. Gore smo otišli ponovno do kampa Ullu-tau. Još smo tu nešto trekirali i bilo nam je fino, visoka i lijepa brda, maštanja, preseravanja, kao nostalgija, diviš se zalasku kao da ga nikada nisi vidio i kažeš Kavkazu papa jer si slijedeći dan u Nalčiku. Iz toga glavnog grada Kabardino-Balkarie idemo tamo gdje nas Sulejman vozi ravno i kroz zavoje. U Piatigorsk (pet brda), vidiš baklje i to vječne, vidiš ono što moraš i laganice zorom u Mineralnie Vody pa zrakoplovstvom u Bayerland gdje u Munkenu odeš ravno u glavnu znamenitost grada, a to je trgovište alpinističkom opremom i neš si sretan jer po, 20-30% većoj cijeni, kupiš alat, pa kući sve ovo ispričaš nekome.
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
