Prošlo je nešto više od mjesec dana kako sam se vratio sa dalekog putovanja..Amerike...Trebalo je otprilike baš to vrijeme da se slože dojmovi, iskustva, doživljaji sa putovanja preko bare, a kako sam i obećao da će ovaj putopis biti stvoren, red je..:)
No, krenimo polako...Vrijeme radnje 18.08.2004, Zagrebački aerodrom. Nakon višemjesečne, na kraju ipak uspješne borbe za vizu sjedim u zračnoj luci u našoj metropoli i čekam poziv za let u Beč. Do mene bratić, a put nas vodi baš kod njegove sestre (a usput moje sestrične) u Ameriku. Nismo niti svjesni gdje idemo. No ima vremena, shvatit ćemo :) Ne moram vam spominjati u kojoj su panici bili naši roditelji prije tog leta...definitivno su bili nervozniji od nas..pih, pa to je samo Amerika...
Dolazak na Bečki aerodrom bilo je prvo iznenađenje (a mi mislili Zagreb velik :) no kako ništa uz poznavanje engleskog jezika nije teško, snalaženje ide super jednostavno. Red za ukrcaj u avion za New York (u daljnjem textu NY) bio je podugačak, prvenstveno zbog detaljne kontrole svakog putnika. Ipak za nas je prošlo bez problema, što se ne može reći za sve sudionike u tom redu. Za one iole sumnjivije slijedi detaljna provjera garderobe, ruksaka, džepova..svega!!!
Avion je opet priča za sebe. Grdosija sa krilima raspona 70m! u koji mislim da se ukrcalo cca. 300 putnika. Ulazimo kroz tunel i direktno pred stjuardesu koja izgleda više nego odlično (valjda takve moraju biti da bi lakše podnijeli let :) Najljubaznije nas upućuje gdje ćemo sjesti uz objašnjenje kako pojas treba odmah svezati.Sjednem...pogled gore, a ono ekran na sjedalu ispred mene. Odlično..Dostupni su raznovrsni sadržaji. Od gledanja CNN-a, slušanja glazbe, igranja igrica, gledanja filmova, čitanja dnevne štampe, informacija o gradovima, informacija o letu...U business klasi tu je i Internet i još ljubaznije stjuardese (iako ne znam kako je to moguće :) Ima ona stara narodna Sjeo seljak u avion..., tako da smo vjerojatno nas dvojica izgledali vrlo glupavo prvih nekoliko sati dok se nismo u cijelom tom novom sadržaju udomaćili. Na avionu su postavljene kamere jedna ispred (kao pogled iz pilotske kabine) i jedna ispod aviona. Većina leta se odvija na 10 000 – 12 000m uz brzinu od 800 – 1000km/h, a na toj visini temperatura je oko -50oC! Kako sa i napomenuo stjuardesa je više nego ljubazna, otprilike svakih 15-20 minuta dolazi sa nekim novim iznenađenjem (što za jesti, što za popit), no sve u svemu nećete se tamo najesti ukoliko ste navikli na pravi Slavonski obrok. Nakon završetka obale Europe, pogled kroz prozor postaje besmislen zbog plavetnila oceana koje se proteže. Let traje nekih 9 sati i mogu vam reći da negdje oko 7 sata postaje već naporno...Ipak nama je tada postalo vrlo napeto :)
Pilot je izmuljao nešta na njemačkom što nam nije puno značilo (budući da je Austia airways prvo ide njemački pa engleski), a nakon toga na šuškavom engleskom spomenuo ulazne vize. Ostali smo zbunjeni...pa riješili smo vize još u Zagrebu, u čemu je opet problem. Dolazi mi ovaj put stjuard koji je toliko fin da sam se zapitao koje je seksualne orijentacije i udjeli mi dva papira..formulara...Standardna procedura; ime, prezime, godina rođenja, bla bla...kad ono: piše adresa prebivališta u Americi. Ne moram napominjati da nam je isti podatak bio nedostupan... ko bi mislio da će i to još tražiti :) Također sumnjiva je bila kučica gdje je trebalo unijeti vrijednost koju unosimo u državu (što novčano što materijalno)...Od svega mi smo izabrali vrlo jednostavnu varijantu. Uz onu staru ma ko da će oni nešta pitati, napamet smo otpucali adresu Farmington 830 (znali smo da se mjesto gdje je sestrična tako zove..ako ništa...). U spomenutu sumnjivu kučicu na isti sistem lupili smo 1000$...al smo si bili važni kako smo mi na brzinu sredili te glupe papire....
Sletanje je trajalo nekih sat vremena. Iako po danu, zbog magle ostali smo uskraćeni za prekrasan pogled na obalu NY-a. Sam pogled na JFK aerodrom odavao je njegovu glomaznost i raskoš. Sve moguće aviokompanije na jednom mjestu; Singapur, Koreja, Amerika, JAT, ovaki onaki...Postoji nekih 20-tak terminala na JFK-u. Sa svakoga polijeću određene aviokompanije, a od jednog do drugog terminala vozi se oko 15 min. Nešto nezamislivo ogromno!!!!
Ponovno kroz tunel dolazimo na carinu. Dočekuje nas Welcome to America parola, a opasna crnkinja upućuje nas na šalter. Bratić staje kod simpatične činovnice i čak započinje ugodan razgovor sa njom, ali...adresa koju smo naveli ne postoji!!! Cijela situacija izgledala mi je totalno smiješno sve dok činovnica nije pozvala i mene da objasnim kako smo mi to planirali ući u njihovu najmiliju zemlju sa ne točnom adresom. Nakon kratke rasprave uputila nas je Pjong Jangu vjerojatno iz Japana. Lik nam je trebao pomoći tako što je išao tražiti sestričnu na aerodrom. Nakon jedva ispelovanog njenog imena otišao je, a mi smo čekali...Kada smo već posumnjali u američku ažurnost Pjong se vratio sa osmjehom i zadao nam ponovno ispunjavanje ulazne vize. Ne moram vam pričati kako je cijela ta procedura trajala dovoljno da se svi putnici iz našeg aviona chekirajuu Ameriku. Pogled u oči sa Američkim činovnikom bio je vrlo neugodan, a posebno je bilo teško dokazati mu zašto je trebalo toliko vremena da ispunimo ulaznu vizu. Slijedila je serija pitanja: zašto sam došao, koliko ću biti, koliko godina imam, odakle sam, kod koga sam, zašto sam došao, koliko imam godina...točno tako nekoliko krugova :) Na kraju je slijedilo Welcome to Amerika and stay out of trouble...valjda sam izgledao toliko sumnjivo. I da, sjećate se naših 1000$ u onoj malog kučici? To se inače odnosilo na vrijednost poklona koje unosimo u državu...no ono naše ma ko da će oni gledati i ne čitanje pravila na ulaznoj vizi stajalo nas je dosta živaca, a ekipi sa carine vjerojatno pravu zabavu...Od cijelog aviona zadnji smo ušli u zemlju....
Prvo što se može vidjeti jesu ogrooooomnniii auti. Oko svakog terminala postavljene su barem 3-4 etaže parkinga i prevladavaju auti tipa Teksaškog renđera – Walkera ako se neko sjeća se serije :) uglavnom ispod 100 konja se ne govori o autu. Samo da je vozilo što nabrijanije, brže i skuplje...Prosječni Amerikanac putuje oko 2 sata na radno mjesto pa možemo reći da je ovakav ukus za auto potreban?!
U iduća tri tjedna čekalo nas je istraživanje nepoznate zemlje. Vremenska razlika od 6 sati minusa nije nas specijalno pogodila (osim šta smo se iduće jutro ustali u 6 :) Farmington, mjesto gdje živi sestrična možemo reći da je jedno od onih koje ne vidimo na televiziji. Radi se o tipičnom mjestu, nastanjenom radničkom klasom koja nema vremena za bilo što drugo osim posao. Najveća atrakcija u selu je šoping centar koji se posjećuje vikendom. Cijelo mjesto sastoji se od kuća koje izgledaju slične onima koje se izrađuju od drveta na tehničkom odgoju u osnovnoj školi. Nije za čuditi se kada na vijestima slušamo da su tisuće kuća uništene u nevremenu...kad su takve kvalitete. No i za to postoji razlog. Zemljište samo po sebi je izuzetno skupo. Amerikanac nakon što se već dobro istrese za isto pokušava na ovaj način uštedjeti nešto novca. Kuća takve gradnje gotova je i promptno useljiva za neka tri mjeseca! Istina, postoje i one <>stabilnije kuće, no naravno uz njih slijedi nekoliko automobila, kakvo sportsko igralište u dvorištu...elita...
Pravi šok je uslijedio kada smo doznali da ćemo u NY na 5 dana morati sami, jer naravno, sestrična mora raditi i nema jednostavno vremena vozat nas (iako rado bi :) Ipak, i to je bio doživljaj. Ponovno onih tri sata vožnje do NY-a i dolazak na autobusni kolodvor, na kojem smo se dobro morali pomučiti kako ćemo izaći.
Gužva u tom velegradu je nešto što će vas prvo ostaviti bez riječi (posebno kada dolazite iz Osijeka :). Imali smo osjećaj kao da ti svi ljudi i ne znaju kuda idu...samo su eto, baš krenuli prošetati...njih 9 milijuna :) Sam Manhattan nije problematičan za snalaženje. Postoje okomite ulice (avenije) i vodoravne (street) i sve su označene brojevima. Eto, primjerice mi smo se smjestili u hostel Manhattan Inn koji je bio na 8. aveniji i 30. ulici, radi lakšeg raspoznavanja odmah pokraj Madison Square Gardena...Ajmo šetat Nju Jorkom bila je najpametnija koju smo u tom trenutku mogli smisliti. Život koji se osjeća u zraku je nešto što treba vidjeti. Grad koji nikada ne spava, stalno se nešto događa, nekud se ide. Već prvi dan smo završili na Times Squareu u biti ni ne znajući da smo tamo, jer je i to vrlo blizu hostela.
Što smo sve vidjeli na Big Appleu? E, pa puno lipih stvari...:)Zna se da je uptown elita. Tamo se samo gleda, oni koji kupuju najčešće dolaze sa limuzinama (valjda da imaju mjesta za sve šta kupe :) U tom gornjem dijelu ne možete promašiti Central Park. Otprilike mislim da je veličine Osijeka :)...zelenilo koje je prosto ne vjerojatno uklopljeno u betonsku đunglu NY-a. Na svakom čošku sportski tereni (pretežno baseball), trim staze, mjesta za odmor i opuštanje od stresnog američkog života....hrpa vjeverica koje su toliko pitome da će vam jesti iz ruke. Odmah ispod ogromnog parka nalazi se Rockefeller center. Znate ono gdje svake godine podižu jelku, a ispod nje se kližu. Istina, sada klizališta nije bilo, već su uređeni kafići...ma nisu to ni pravi kafići, više nekako restorani po našem. U cijela tri tjedna posjeta Americi nismo mogli naići na našu, normalnu kavu. Sve je to više manje bio neki razvodnjeni capuccino i to je bio najbolji slučaj ako se isti uopće poslužuje. Amerikancu je gubitak vremena sjediti na kavi (eh, nek prođe malo promenadom oko podneva ili navečer...:)) osim ako uz kavu nešto ne pojede. Mit o tome da su Ameri debeli definitivno stoji. Prosjek, 150kg, ofucane traperice, majica I love NY i u ruci neki fast food. U tih 5 dana u NY bratić i ja smo morali živjeti na fast foodu. Razlog?... nismo imali novaca za nešto skuplje. Ovako nas je u Mc Donald su ručak došao oko 25$ zajedno. Ne moram napominjati kako nam se cijeli fast food zgadio! Tehnika, odjeća, obuća, namještaj upola je jeftiniji nego kod nas. Ipak, ono što je potrebno za svakodnevni život (hrana, piće) duplo je skuplje.
Sestrična nas je već unaprijed upozorila da je vrlo vjerojatno da ja neću moći kupiti ništa alkohola budući da imam ispod 21 godinu. Opet je uslijedilo ono naše ma ko da će oni gledati no završilo je slično kao i prvi puta. Ulazimo u jedan Irski pub i za šankom nas pozdravlja konobar Hey, lad s welcome!. Na spomen običnog piva odmah se traži ID tj. u našem slučaju putovnica. Bratić, budući da je stariji nije imao problema...ja sam se razbijao Coca Colom :) Vrlo iritantno...
Ulice su prepune Yellow cabova a.k.a. taksija. Jednostavno podignete ruku očekujte kroz koji tren škripu kočnica pored vas. Najčešće taksije voze Indijci, Pakistanci ili slični došlje, ako se to uopće može nazvati vožnjom...više divljanjem. Čim sjednete, taksimetar će vas pozdraviti sa 2,50$ a zatim će brojkice skakati svakih 1/4 milje za 0,40$, a još ako je večer onda na sve ide 0,50$ gore...brzo se skupi 10$ za vožnju...Vozili smo se i subwayem...2$ da se vozite sa jednog kraja Manhattna na drugi...Ipak, najviše smo hodali. Najbolje se tako stvari vide.
U mid townu gdje smo i bili smješteni obišli smo sjedište UN-a te zavirili na muzej ratne opreme smješten na nosaču aviona iz drugog svj. rata. Spuštajući se prema down townu prošli smo kroz China town i Little Italy. U prvom se može kupiti brdo jeftinih stvari, posebno garderobe, a u drugom dobro se najesti budući da prevladavaju talijanski specijaliteti. U samom južnom dijelu NY-a, nismo mogli zaobići WTC, odnosno ono što je od njega ostalo. Ogromna rupa, oštećene okolne zgrade i hrpe srceparajućih priča. Uz parolu rebuilding continues složen je i novi izgled tornjeva koji bi trebali biti gotovi za cca. 8 godina.Cijeli južni dio odiše poslovnim svijetom i užurbanošću. Posebno je to odlika Wall Streeta i najpoznatije svjetske burze New York Stock Exchange Gradska vijećnica također je uređena parkovima. Koliko god sve to izgledalo glomazno i nalik na hrpu betona parkovi za koje se NY brine unose neku dozu opuštanja. U svakom parku postoji barem jedna fontana, pa ima to i svježinu u sebi. Onaj najjužniji dio rezerviran je za paranoično provjeravanje putnika za izlet na Liberty Island, a na kojem je smješten kip Slobode, na neki način oličenje Amerike. Uz taj, u izlet vam uvale i put na Ellis Island, preko kojeg su morali proći svi koji su došli u Ameriku tijekom useljeničke krize.
Svakako ne smijem zaboraviti i Emprie State Building koji vas mora oduševiti visinom (trenutno najveća građevina na Big Appleu nakon pada WTC-a). Pri pogledu sa 90-tog kata u nogama vas mora štrecnut. Ukoliko je i lijepo vrijeme (kako je nama bilo) opet će vam neke prizore oduzeti smog kojeg ima na izvoz. Postavili su oni i ogradu na 90. kat uz objašnjenje:...da se ljudi ne bi bacali...plate 15$ za ulaz i onda se bace...
Zadnju noć u NY ostali smo švorc. Ima li smisla pričati koliko nam je to bilo smiješno...posebno iz razloga što se nalazimo u gradu gdje apsolutno ništa osim novca nema moć. Možete biti lijepi, pametni, nadareni, ali ako nemate novca...znate šta vam je činiti :) I tako su glavni junaci ove priče tu večer sjeli na Times Square na neku improviziranu klupu sa 5$ u džepu dok su se upravo pored njih kupovale karte za Broadway vrijedne najmanje 200$. Pored nas su prolazile limuzine i skupocjeni auti (eto i pjevača Princea smo vidjeli kako se provezao u svojoj – jednoj od – limuzini veselo mašući svekolikoj naciji :) i to je imalo svoju čar...A tek kolika je čar bila znati da ujutro dolazi sestrična po nas :)
Nakon nekoliko dana odmora u Farmingtonu stalno smo imali ekskurzije po okolnim mjestima i gradovima. Tako je recimo zanimljivo bilo u Bostonu. Grad koji nema toliko veze sa NY...smireniji...opušteniji...Dosta izgledom podsjeća na Beč, ali opet bez onog Austrijskog štiha. Tako smo ovdje vidjeli poznatu Bostonsku luku gdje je bačen čaj u more (Bostonska čajanka), razno-razne crkve, Kafić Uzdravlje (Cheers), spomenike Samuelu Adamsu (borac za nezavisnost i potpisnik Deklaracije o nezavisnosti – čak i pivo zovu po njemu :)Zatim smo posjetili i Rhode Island. Mogu vam reći da je Jadransko more čistije od Atlanskog oceana, ali ipak Ameri su se potrudili da im i turizam bude visoko razvijen. Uz obalu nalaze se Disco klubovi koji rade od 0 – 24, mladi i stari partijaju cijelo vrijeme (cijene su čisto prihvatljive, recimo jedan koktel 100kn..ma bagatela:). Pješčana plaža...sunce...katkad naiđe i koja iznad prosječna Američanka pa gledaš...i tako prošao dan :)
Malo po malo došlo vrijeme povratka kući. Zadnji dan organiziran je i roštilj. Skupila se ekipa koja radi sa sestričnom i u tipičnom balkanskom raspoloženju smo proveli popodne. Ćevapi su nabavljeni u Balkan expressu koju naravno drže naši ljudi...(ah koliko reklama kroz ovu priču :)...pa gdje će te bolje nego kad vas usred Amerike čovjek pri ulazu u trgovinu pozdravi sa Đeeee steeeee..domaća atmosfera :)
Kako sve ovo zaključiti?? I dalje ne mogu naći pravu rečenicu kojom bi opisao viđeno (valjda je zato trebalo 5 strana texta, a i to je jedna kraća verzija dojmova :) Tko može, svakako se isplati otići vidjeti...iskusiti svijet koji nikad ne spava od zabave( ko iz filmova) ali i onaj drugi gdje se nikad ne spava, ali od posla... a to je ona prava Amerika. Samo onaj tko ima hrpu novaca može u Americi živjeti bezbrižno. Ostali su stalno pod stresom i žurbi.
Možda otići na neko vrijeme u te daleke krajeve. Svatko ima priliku raditi, čak nešto i zaraditi. Ipak, nakon toga vratiti se na naš Balkan, u našu zemlju. Čini mi se da je život ovdje u prosjeku puno ljepši nego tamo koliko god mi šutjeli o tome. Radno vrijeme u trajanju od 8 sati i cijelo slobodno popodne zasigurno je ljepše nego cjelodnevni rad. Otić na kavu, družit se sa ljudima čini se da je privilegija koje nismo niti svjesni. Vjerojatno će i nama stići američka vremena kada će se cijeniti samo rad i rad...ili možda neće. Tema za raspravu :) Toliko...nadam se da sam vam uspio prenijeti barem tračak doživljaja iz te daleke Amerike.
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
SPONZORI:
ovu kolonu na ekranu smo ostavili za Vas.
Sjednem...pogled gore, a ono ekran na sjedalu ispred mene. Odlično..Dostupni su raznovrsni sadržaji. Od gledanja CNN-a, slušanja glazbe, igranja igrica, gledanja filmova, čitanja dnevne štampe, informacija o gradovima, informacija o letu...U business klasi tu je i Internet i još ljubaznije stjuardese (iako ne znam kako je to moguće :) Ima ona stara narodna Sjeo seljak u avion..., tako da smo vjerojatno nas dvojica izgledali vrlo glupavo prvih nekoliko sati dok se nismo u cijelom tom novom sadržaju udomaćili. Na avionu su postavljene kamere jedna ispred (kao pogled iz pilotske kabine) i jedna ispod aviona. Većina leta se odvija na 10 000 – 12 000m uz brzinu od 800 – 1000km/h, a na toj visini temperatura je oko -50oC! Kako sa i napomenuo stjuardesa je više nego ljubazna, otprilike svakih 15-20 minuta dolazi sa nekim novim iznenađenjem (što za jesti, što za popit), no sve u svemu nećete se tamo najesti ukoliko ste navikli na pravi Slavonski obrok. Nakon završetka obale Europe, pogled kroz prozor postaje besmislen zbog plavetnila oceana koje se proteže. Let traje nekih 9 sati i mogu vam reći da negdje oko 7 sata postaje već naporno...Ipak nama je tada postalo vrlo napeto :)
Ponovno kroz tunel dolazimo na carinu. Dočekuje nas Welcome to America parola, a opasna crnkinja upućuje nas na šalter. Bratić staje kod simpatične činovnice i čak započinje ugodan razgovor sa njom, ali...adresa koju smo naveli ne postoji!!! Cijela situacija izgledala mi je totalno smiješno sve dok činovnica nije pozvala i mene da objasnim kako smo mi to planirali ući u njihovu najmiliju zemlju sa ne točnom adresom. Nakon kratke rasprave uputila nas je Pjong Jangu vjerojatno iz Japana. Lik nam je trebao pomoći tako što je išao tražiti sestričnu na aerodrom. Nakon jedva ispelovanog njenog imena otišao je, a mi smo čekali...Kada smo već posumnjali u američku ažurnost Pjong se vratio sa osmjehom i zadao nam ponovno ispunjavanje ulazne vize. Ne moram vam pričati kako je cijela ta procedura trajala dovoljno da se svi putnici iz našeg aviona chekirajuu Ameriku. Pogled u oči sa Američkim činovnikom bio je vrlo neugodan, a posebno je bilo teško dokazati mu zašto je trebalo toliko vremena da ispunimo ulaznu vizu. Slijedila je serija pitanja: zašto sam došao, koliko ću biti, koliko godina imam, odakle sam, kod koga sam, zašto sam došao, koliko imam godina...točno tako nekoliko krugova :) Na kraju je slijedilo Welcome to Amerika and stay out of trouble...valjda sam izgledao toliko sumnjivo. I da, sjećate se naših 1000$ u onoj malog kučici? To se inače odnosilo na vrijednost poklona koje unosimo u državu...no ono naše ma ko da će oni gledati i ne čitanje pravila na ulaznoj vizi stajalo nas je dosta živaca, a ekipi sa carine vjerojatno pravu zabavu...Od cijelog aviona zadnji smo ušli u zemlju....
Gužva u tom velegradu je nešto što će vas prvo ostaviti bez riječi (posebno kada dolazite iz Osijeka :). Imali smo osjećaj kao da ti svi ljudi i ne znaju kuda idu...samo su eto, baš krenuli prošetati...njih 9 milijuna :) Sam Manhattan nije problematičan za snalaženje. Postoje okomite ulice (avenije) i vodoravne (street) i sve su označene brojevima. Eto, primjerice mi smo se smjestili u hostel Manhattan Inn koji je bio na 8. aveniji i 30. ulici, radi lakšeg raspoznavanja odmah pokraj Madison Square Gardena...Ajmo šetat Nju Jorkom bila je najpametnija koju smo u tom trenutku mogli smisliti. Život koji se osjeća u zraku je nešto što treba vidjeti. Grad koji nikada ne spava, stalno se nešto događa, nekud se ide. Već prvi dan smo završili na Times Squareu u biti ni ne znajući da smo tamo, jer je i to vrlo blizu hostela. 
Znate ono gdje svake godine podižu jelku, a ispod nje se kližu. Istina, sada klizališta nije bilo, već su uređeni kafići...ma nisu to ni pravi kafići, više nekako restorani po našem. U cijela tri tjedna posjeta Americi nismo mogli naići na našu, normalnu kavu. Sve je to više manje bio neki razvodnjeni capuccino i to je bio najbolji slučaj ako se isti uopće poslužuje. Amerikancu je gubitak vremena sjediti na kavi (eh, nek prođe malo promenadom oko podneva ili navečer...:)) osim ako uz kavu nešto ne pojede. Mit o tome da su Ameri debeli definitivno stoji. Prosjek, 150kg, ofucane traperice, majica I love NY i u ruci neki fast food. U tih 5 dana u NY bratić i ja smo morali živjeti na fast foodu. Razlog?... nismo imali novaca za nešto skuplje. Ovako nas je u Mc Donald su ručak došao oko 25$ zajedno. Ne moram napominjati kako nam se cijeli fast food zgadio! Tehnika, odjeća, obuća, namještaj upola je jeftiniji nego kod nas. Ipak, ono što je potrebno za svakodnevni život (hrana, piće) duplo je skuplje. 
U mid townu gdje smo i bili smješteni obišli smo sjedište UN-a te zavirili na muzej ratne opreme smješten na nosaču aviona iz drugog svj. rata. Spuštajući se prema down townu prošli smo kroz China town i Little Italy. U prvom se može kupiti brdo jeftinih stvari, posebno garderobe, a u drugom dobro se najesti budući da prevladavaju talijanski specijaliteti. U samom južnom dijelu NY-a, nismo mogli zaobići WTC, odnosno ono što je od njega ostalo. Ogromna rupa, oštećene okolne zgrade i hrpe srceparajućih priča. Uz parolu rebuilding continues složen je i novi izgled tornjeva koji bi trebali biti gotovi za cca. 8 godina.
Cijeli južni dio odiše poslovnim svijetom i užurbanošću. Posebno je to odlika Wall Streeta i najpoznatije svjetske burze New York Stock Exchange Gradska vijećnica također je uređena parkovima. Koliko god sve to izgledalo glomazno i nalik na hrpu betona parkovi za koje se NY brine unose neku dozu opuštanja. U svakom parku postoji barem jedna fontana, pa ima to i svježinu u sebi. Onaj najjužniji dio rezerviran je za paranoično provjeravanje putnika za izlet na Liberty Island, a na kojem je smješten kip Slobode, na neki način oličenje Amerike. Uz taj, u izlet vam uvale i put na Ellis Island, preko kojeg su morali proći svi koji su došli u Ameriku tijekom useljeničke krize. 
Ukoliko je i lijepo vrijeme (kako je nama bilo) opet će vam neke prizore oduzeti smog kojeg ima na izvoz. Postavili su oni i ogradu na 90. kat uz objašnjenje:...da se ljudi ne bi bacali...plate 15$ za ulaz i onda se bace...
Nakon nekoliko dana odmora u Farmingtonu stalno smo imali ekskurzije po okolnim mjestima i gradovima. Tako je recimo zanimljivo bilo u Bostonu. Grad koji nema toliko veze sa NY...smireniji...opušteniji...Dosta izgledom podsjeća na Beč, ali opet bez onog Austrijskog štiha. Tako smo ovdje vidjeli poznatu Bostonsku luku gdje je bačen čaj u more (Bostonska čajanka), razno-razne crkve, Kafić Uzdravlje (Cheers), spomenike Samuelu Adamsu (borac za nezavisnost i potpisnik Deklaracije o nezavisnosti – čak i pivo zovu po njemu :)Zatim smo posjetili i Rhode Island. Mogu vam reći da je Jadransko more čistije od Atlanskog oceana, ali ipak Ameri su se potrudili da im i turizam bude visoko razvijen. Uz obalu nalaze se Disco klubovi koji rade od 0 – 24, mladi i stari partijaju cijelo vrijeme 
(cijene su čisto prihvatljive, recimo jedan koktel 100kn..ma bagatela:). Pješčana plaža...sunce...katkad naiđe i koja iznad prosječna Američanka pa gledaš...i tako prošao dan :)
