Predomišljaonica

PLANET ZEMLJA

Prema novijim istraživanjima starosti svemira, prije više od 10 mild. godina, neshvatljiva je sila stvorila beskrajno velik broj galaksija, sunca i planeta, uvela red, pravila i zakone po kojima se sve kreće i okreće, a zatim posijala život.

U našem sistemu gdje sunce daje svjetlost i toplinu potrebnu životu, a planeti na različitim udaljenostima, u savršenom redu kruže oko njega, možda je samo na jednoj, trećoj u nizu, predivnoj zeleno, plavoj kugli što vezana nevidljivim nitima, putuje hladnim svemirom, nastao život.

A u tom svakom njezinom živom biću vidi se dodir one iste božanske ruke što ih je vodila da od jednostavnih stvaraju složene oblike, da iz vode odlaze na kopno, da koriste mimikriju i svu ostalu zaštitu, da razviju krila i na kraju ruke.

Da bi se zatim pojavio primat koji je sve nazvao imenom a sebe čovjekom.
Unazad nekoliko tisuća godina na različitim je stranama svijeta nastajalo, postojalo i nestajalo mnoštvo visoko razvijenih, naprednih ljudskih zajednica čije je trajanje ovisilo o njihovoj vlastitoj mudrosti i snazi. Zemlja je bila gotovo pusta, na cijelom planetu živjelo je tada svega nekoliko milijuna ljudi. Plemenske borbe za opstanak, ratovi, propasti i nestajanja nisu ostavljali duboke rane na licu planeta. Stari Kinezi, Indijci, Egipćani, Babilonci, Maje, Inke, Atlantiđani, Grci i Rimljani stvarali su blistava carstva, gradili veličanstvene građevine i gradove, posjedovali izvanredna znanja o Zemlji i svemiru, ali nisu znali opstati. Nestali su ostavivši za sobom trag za sva vremena, do kraja svijeta.

Prošlo je zatim gotovo dvije tisuće godina a da se ništa bitno nije dogodilo. Stvarale su se nacije, vjere i države, živilo se, ratovalo i umiralo uporno, bolno i teško sve do dvadesetog stoljeća.
Početkom stoljeća na planetu je milijardu i pol ljudi. Ljudska vrsta kao da izlazi iz mraka, kao da kida nevidljive lance, kao da se budi iz tisućljetnog sna sa još jednom poklonjenom šansom. Počinje neviđeni zamah razvoja medicine, industrije, privrede i sveukupnoga života.
Nekoliko velikih ratova na kratko zaustavlja proces, ali njihovim okončanjem razvoj se ubrzava. Dvadeseto stoljeće stvorilo je veće materijalne vrijednosti od cjelokupne ranije ljudske povijesti. Ali nije stiglo promijeniti našu svijest.

Na kraju stoljeća, ima nas gotovo šest milijardi.

U našem potrošačkom sistemu vrijednosti, mi sami, postali smo bezvrijedna roba. Međusobno smo podijeljeni bojama, nacijama, vjerama, politikom, granicama i zidovima i zbog svega se toga bjesomučno ubijamo i uništavamo. Stavili smo se iznad zakona prirode, bezobzirno i pohlepno iskorištavamo njezina bogatstva. Zatrovali smo zemlju, zrak i vodu. Na jednoj je strani svijeta novac, kič i lažni sjaj bez morala i odgovornosti, a na drugoj beskrajno siromaštvo, glad, bijeda, bolest i smrt.

I gdje smo sad? Razapeti između prirodnih zakona, neizmjerne pohlepe i poljuljanih moralnih normi stigli smo na granicu vlastite svijesti. I savjesti. Ovako dalje nećemo moći, planet nam više neće opraštati duboke rane što mu ih nanosimo a promijeniti se nije lako. Što nas čeka i što možemo učiniti? Promatrati ćemo i sudjelovati u događajima koji će dramatično mijenjati nama poznati svijet i našu uspavanu svijest. Ako smognemo dovoljno hrabrosti morat ćemo rušiti rampe, zidove i granice u našim vlastitim glavama. A ako ne?

Idućih deset godina bit će presudno za ovaj divni, nježni, zeleno plavi planet i sve nas što na njemu živimo. Da bi preživio borit će se svim svojim silama protiv nas jer nismo na njemu jedini i nismo njegovi vlasnici. Vjetrovi, potresi, poplave i virusi jasno će nam reći da moramo stati na njegovu stranu jer je jedino to i naša strana, jedina prava. Čekaju nas teške, odlučujuće godine borbe za vlastitu budućnost, ali ovaj put nema popravnoga ispita i još jedne šanse jer ne smijemo preći granicu poslije koje više nema povratka. Ili ćemo naučiti i promijeniti se ili nas neće biti.


U Osijeku, 1998.
Miroslav Kablarević