Opet cu se ja razbuditi, gledajuci ju kako spava, slusajuci kako dise I diveci se, cijelu noc, ljepoti usnule zene. Nema sminke, nema foliranja, nema svjesnih pokreta, mimike, rijeci, samo ljepota podsvijesti, koja fantasticno snazno topi mrak u sobi.
I opet mi se nostalgija usunjala pod pokrivac, tek toliko da mi zagrije stopala…gledajuci ju, ne mogu se ne sjetiti nekih likova koji su, cinili moje zivotno okruzenje, te surovo budni izgledali i ponasali se bas tako, spontano, opusteno I normalno, onda…
Par sati prije nego sto je zaspala, pokazivao sam joj moj voljeni rodni grad kroz objektiv Marina Topica, negdje sa kraja osamdesetih, kad smo bili sretna djeca (citat: Maestro SanjaT, Osijek-Online, nedavno), kad je objavljenja ona prelijepa plava fotomonografija Osijeka. Nisam joj uspio objasniti zasto joj pokazujem toliko lijepe fotografije sa ocima punim suza…
“Tko je ova djevojka koja se non-stop pojavljuje na slikama u ovoj knjizi?” pitala me. “Vlatka Prelog”, odgovorih. “Kako znas” “Znam”
“Tko je ovaj nadrndani mladozenja?” “Loncar” “Kako znas?” “Znam”
“Kakva je ovo igra u plicaku?” “Picigin. Ne pokusavaj shvatiti.” “Okay, nemoj mi samo reci da znas I ove mladice koji ga igraju?” “Kako se uzme, lutko, onaj prvi sa lijeve strane je Hrc, onaj u sredini je Stule, a onaj desno sto pada za loptom sam ja…”
“Kakvi su ovo klinci sto saraju po mostu?” “To je vruci ljetni dan nazvan “Pogonsko Gorivo”, 1989.godine, promocija prvog studijskog albuma osjeckih bendova, kad je gradska vlada odlucila bez puno povoda dati nesto lijepo svojim sugradjanima…pa podijelila gomile kreda u boji klincima I dozvolila im da se zezaju po mostu. Ono dijete u prvom planu I zutim patikicama je moja sestra, a onaj iza sto gura bicikl je Pale…Vidis, nekad za lijepe stvari nije trebalo puno novca, niti napora, samo malo sluha I dobre volje.”
“Kakav je ovo spomenik? Poznas li I ovu ljepoticu sto sjedi u travi? Je li to neki gradski park?” “Ne. to je samo detalj moje ulice, a spomenik je podignut u spomen Veljku Vlahovicu, po kom je ulica I dobila ime…da, znam i gospodjicu Dedijer.” Zastao sam, te rekoh:”Oprosti, to je bilo setaliste Veljka Vlahovica, iskreno, nemam pojma kako se ovih dana zove, te da li je spomenik jos uvijek tamo”
“Zelis li da promijenimo temu?”, rece, “Ne, naprotiv, nemam nista protiv lijepih uspomena, pogotovo ne protiv lijepih uspomena na moj grad, u kom proljece ne pocinje 21.-og Ozujka kao u ostalom svijetu, vec onda kad Mihalicka prepliva dravu. Ljeto pocinje kad Jabuka zaurla: “Pa dobro decki, molim vas, nemojte skakati u bazen”, ili “vlasnik zutog golfa, registracije OS-…. Nek se javi kod kontrolnog tornja”, gdje su tople boje jeseni originalno prelijepe cineci parkove ljepsim I vecim nego inace, ostavljajuci samo otuzno drugo mjesto svim ostalim jesenima u svim ostalim gradovima, gdje jos uvijek postoje Mohikanci koji pamte zaledjenu dravu I led koji cak ni onim teskim ciglama boje mjeda, bacenim sa bijelog mosta ne mozes razbiti.
You’ll never know love, if you’d never felt the blues…
Ne znam da li bih to sve svrstao u “love” ili pak u “blues”, ali tu je Zrinjevac, Korzo, podnevni lap, lutrija za pronaci parking mjesto oko Tufne, sendvici u Zagreb-u prilikom povratka iz Boa-e, Baranjske Noci I neizbjezno druzenje sa policijom na mostu, generacije mladih koje nije bilo potrebno tjerati u kazaliste, basket na Sjenjaku, odbojka u parku, hladovina u Kersovanijevoj, veslaci koji trce oko mostova, EPSO, sve price o “bandi” pod nazivom “Crna Macka” iz Antunovca, koja je senlucila okolo pocetkom sedamdesetih, sve dok seljacima na kirvaju, cini mi se u Laslovu, nije pukao film, pa ih zauvijek razbucali po plotovima ukrug, rostilj u Kosuti, Otok Ljubavi, Kompa, Zoo, sladoled od Banane u “Napolitani”, topli sendvici kod Simurde…ne znam, cini mi se da je to ipak love, blues je dosao kasnije…
Hej, ni prva ni zadnja stvar u zivotu koju radim obrnutim redom, zar ne?
“Cekaj malo, nisi ni prvi ni zadnji koji ima rodni grad. Cemu tolika drama? Cemu tolika nostalgija? Kako je sad tamo?”
“Imas pravo”, rekoh, “Iskreno, ne znam do detalja kako je sad, znam samo onoliko koliko mi kazu prijatelji koji su sa mnom dijelili sve ovo o cemu ti pricam, a neminovno je puno toga promijenjeno u medjuvremenu, ljudi, obicaja, atmosfera, ritam, stoljetni mir I harmonija raznovrsnosti (opet citat: Leteci Mungos, nedavno) mozda me to I jebe…”
“Ne razumijem. Zasto?”
Zato sto, koliko god se trudio, ne nalazim razlog sto vise nije tako.
ja sam jedna od onih sto se sjecaju leda na Dravi kada smo se kao klinci sklizali ,kada je Drava bila cista i prozirna da se vidio pjesak na dnu i kada je Jabuka isao u 8 razred osnovne skole.To su divne uspomene i zao mi sto sam ih pokvarila posjecujuci sadasnji Osijek koji je pun nekih novih cudnih ljudi. Jedino sto mi je ostalo da se sjecam kada su komsije bile prijatelji i cijela zgrada zajedno docekivala Novu Godinu i isla zajedno na 1 Maj na Kopiku Sjecanja, sjecanja Kada je disko bio u podrumu staroga Radnjaka,kada se islo na ekskurziju u Ohrid bez pasosa, kada je bilo velika stvar imati svoj bicikl ,kada smo bili sretni.........
lijepo je sve ovo napisano ... malo prenostalgično, ali ipak lijepo ...bilo bi lijepo viditi sve te slike o kojima ovaj gore piše ...jel ima to negdje za vidit ...znam d aje pero krstanovic jedno vrijeme to imao samo za neke njegove lege , ali možda ima negdje ??? pozdrav d.
Mene je vise uplasilo sto kod iznenadnih naleta u MOJ grad,vise nikoga ne poznam....moj Jug nije vise moj,skola na Sjenjaku vise nema na ulazu posadjene ruze (koje sam sadila sa razredom),ljude koje mimoilazim na ulici NE POZNAM! Dogodi mi se da u 14 dana osim dogovorenih susreta,ne nadjem nikoga kome bih se nakon duga vremena objesila oko vrata...I to me boli :(
Utjesno je procitati da ima jos netko ko se svega ovoga sjeca i za koga je Osijek u to doba bio naj-grad na svijetu. Jos da je spomenio burek u Tvrdji dok smo izbjegavali skolu ja bih se rasplakala...Sto sam starija to mi je teze oduprijeti se nostalgiji i mada znam da vise nista nije kao prije - opet bi se sutra vratila.
eeee vratit cu se ja dusi svojoj jednog dana.Jos cuvam cipele koje su me odnjele iz moj Osijeka pa ce me i vratiti .Kupljene u borovu u doljnjem gradu osamdeset i neke!!!!!
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
