Jos malo, pa ce doci dan kad cu proporcionalno vise vremena zivjeti van Osijeka nego sto sam zivio u Osijeku, ali jos uvijek imam default u sistemu koji sve sto se oko mene dogadja poredi sa rodnim gradom, uspomenama, ljudima, slikama I dogadjajima itd. Neka me proglase ludim, ali niti zelim niti mogu da se borim protiv toga. Dijalektika, sto ces… Cudno, kako stvari koje mi u svjesnom stanju vjerojatno nikada I ne bi pale na pamet, samo zablistaju pred ocima, u trenutku kad podsvijest pocne kopati po najudaljenijim ladicama pamcenja I kad zapocne projekcija tih dokumentaraca. Cudno je, kako u tim momentima, kao Tetris, kockice pocinju padati I sklapati se u saroliku sliku onako, kao slucajno, kao da nece, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Vrag ce ga znati, mozda I jeste…
Prosto je nevjerojatno, kako bas u tom trenutku, neki naizgled davno zaboravljeni filmovi, neminovno dozive svoju reprizu, kao da ih ponovno prezivljavas, kao da se prisjecas onoga sto si mislio da nikad nisi ni zapamtio ….kao Duspu.
Prokletstvo poslovnih putovanja je u tome da obigras svijet 10 puta u krug, a u biti ne uspijes vidjeti ni mrvicu onoga sto se ima za vidjeti. Pamtis hotele, aerodrome, luke I brodove, vrlo cesto skupe I ruzne urede, restorane I konferencijske sale, ali to je manje-vise isto u cijelom svijetu. Upravo tako se godinama druzimo London I ja. Nebrojeno puta sam odlazio tamo, ali se ne mogu sjetiti da sam ikada proveo noc u Londonu, uvijek sam dolazio rano ujutru, I odlazio u kasno poslijepodne…sve do proslog tjedna, kojeg sam konacno cijelog proveo tamo. U utorak poslijepodne sam onako, staracki, s noge na nogu setao od Oxford Street-a prema Piccadilly Circus-u, te ispod oka spazim sokak prepoznatljivog imena: Carnaby Street, sto mi je izmamilo jedan duuuuuuugi spontani osmijeh .
Kakve to veze ima sa konjskim trkama? Ima…
Buduci da sam rastao sa jednim profesorom u kuci i sa vecinom od njih ratovao svih godina mog skolovanja, nikad tu vrstu nisam nesto puno volio, ali dvoje od njih su ostavili veliki trag u mom odrastanju I sjecanju. Biserka Dusparic, alias Duspa u osnovnoj te Dragan Podgornik u Ekonomskoj skoli. Duspu sam upoznao u petom razredu, u Jesen 1980. godine I od prvog dana je bila….ne znam…onako…jebiga, originalna. Usla je u razred I progovorila na engleskom jeziku I koristila samo engleski, sa cime smo se tesko mirili, barem u pocetku. Nije bila tipicna kopija ostalih tadasnjih “drugarica”, odnosno nije imala komsomolsku trajnu frizuru, kutu boje cigle I borosane, vec je bila uredno I nenapadno nasminkana, prihvatljivo ozbiljna, a opet dovoljno interesantna I vesela, uvijek uredne I moderne frizure. (Sjecate se pocetaka mini-val-a?) Medju prvima je nosila cipele, kais I torbu iste boje I materijala, definitivno je prva nosila “Conte of Florence” dzempere I nekoliko godina kasnije, prvi Swatch. Sjecam se da su se raznorazni partizani u skoli bunili sto nosi kratke suknje (nikad bezobrazno ili napadno, ali ipak neuobicajeno za vrijeme I okruzenje), te da su cak neki SKJ odlikasi po roditeljskim sastancima povlacili pitanje da njen stil oblacenja lose utice na mentalni razvoj djece u toj dobi, te je neprihvatljiv kao takav I slicne gluposti…. Medjutim, sve to nije toliko bitno. Kroz njen stil ucenja engleskog jezika, ucili smo puno vise, cesto I mimo “Plana I programa Osnove Engleskog Jezika skolske 198../… godine”, vec I o povijesti, kulturi, muzici, svijetu uopce.
Ucili smo o Beatles-ima, Elton John-u, Engleskoj Monarhiji, Oliveru Kromwell-u, Sjevernoj Irskoj, puno o Londonu, literaturi, dvorcima u Skotskoj, raznim dijalektima u engleskom jeziku, ali I o Parizu, Moskvi, I izmedju ostalog o Carnaby Street-u koji je tada jos vjerojatno I bio jedan I jedini te vrste u svijetu, sa malim trgovinama iz kojih dopire glasna muzika, svakojakim nepotrebnim sitnicama koje se tamo mogu naci osim uobicajenih modnih ludorija itd. Tower Bridge, Speaker’s Corner, Marble Arch, Mayfair, pivnice uz Thames-u, Black Cab, svih 20.000 ulica koje svaki taksista mora poznavati da bi dobio licencu za rad, disciplinirani ljudi u redovima za ukrcaj na Double Decker autobuse I “9 P please” za jednu dnevnu kartu….
Sve u svemu, bilo je malko drugacije od onog “I am Jack. This is Bill. My friend Bill. Hello!”
Malo drugacije, ali zestoko interesantnije I korisnije. Bez trunke dileme. Sjecam se kako nas je od srca zezala kad smo se, u povratku iz Dubrovnika I pri neizbjeznoj posjeti Tjentistu, Brule I ja spotakli skroz gore kod spomenika te nezadrzivo kotrljali nizbrdo sve to parkiralista za autobuse I bili potpuno zeleni od trave, kako bi cesto bila dezurni nastavnik na cagama u skoli i uvijek bi nam ranije nego inace dozvolila sentise , te bas oko 21.00 zaboravljala pogledati na sat, barem 15 minuta...Bila je “Laf”, sve u svemu.
Nakon osnovne, sretao sam ju tu I tamo na terenima u Parku Kulture I po gradu. I uvijek bismo popricali o svemu I nicemu, kao stare lege, a ne kao nastavnica I ucenik. Hodajuci tako, Carnaby Street-om, shvatio sam da joj zapravo nikad nisam uspio valjano zahvaliti za sve sto je tada dijelila s nama, a nije morala, za sav onaj svijet koji nam je tada priblizila i za sav trud koji je ulagala ne bi li nam pokazala nesto sto definitivno tada nismo poznavali…
Zadnji put sam ju slucajno sreo na Korzu negdje u proljece 1999. i jos uvijek je bila u formi, bas onakva kakvu je I pamtim.
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
