28.08.2005 21:50
SASVIM MALO PATETIČNA PRIČA O LJUDSKIM KORIJENIMA
Ima li gadnijih beštija od ljudi? Voljeli bismo često pobjeći iz svoje kože, u trenucima kada osjećamo da nam je nekoliko brojeva "manja", a opet ima nešto opako "prokleto" što nas vraća nama samima, baš u tu i takvu kožu. U biti, mislim da se vraćamo KORIJENIMA.
Ovih dana razmišljam intenzivno o DOMU. O korijenima. Prisjećam se kako smo bili žestoka generacija rođena '71-e, koja je zapala u razdoblje r'n'r-a, žestokih svirki, Novoga vala s područja bivše Jugoslavije i sjetim se - kako nam je bila, uz takve glazbene digresije - smiješna svaka pomisao na onu, nama tada patetičnu riječ - KORIJENI. Što klinac ispred CUO-a (koji sam završila) zna i razmišlja uz pljugu, na velikom odmoru, o tome koliko su važni KORIJENI???!!! Odnosno, o tomu koliko su korijeni velika i bitna identifikacijska - osobna kartica.
Žestoko smo, kao "novovalna generacija" - izbjegavali u srednjoj školi, te u fakultetskim danima - sve tradicionalno, arhaično, sve što je u sebi imalo bilo kakav prizvuk - "domaćega", izvornoga, onoga što se pjesnički nazivalo "postojbinom" i o čemu smo čitali samo u osnovnoškolskim i srednjoškolskim gimnazijskim udžbenicima - kada smo morali apsolvirati gradivo hrvatskog pjesništva.
I evo. Odvojiš se od svojih korijena. Gospodin od gore(naravno, mislim - "mister" Bog) baci te u situaciju života koju nisi sanjao ni u najluđim, najbizarnijim snovima.
JA SAM OSJEČANKA U SPLITU.
I u mnogim danima doživljavam odvojenost od svojih KORIJENA. To vam je onaj feeling - kada vas "strijela spoznaje" zvizne posred čela svom snagom. Misao o "pripadanju". Mjestu, gradu, mirisu ulica u kojima si odrastao. Poznatim licima, starim profesorima, mjestu gdje si zapalio svoju prvu pljugu ili o klupi na šetalištu gdje si se prvi puta poljubio tako da su ti koljena klecala još sedam dana poslije, na klupi pokraj Drave. Gdje si se rodio, živio, odrastao, bio nesretan i sretan. Biti sve to na jednome mjestu duuuuuugo godina se zove - DOM.
No, da ne mislite da sam se slučajno ovdje zatekla....Khm...Ja sam uvijek bila pomalo čudnovato biće, koje u sebi ima nešto ravničarima poznato - a to je ono "čergarsko", nešto što me čitav život tjeralo na putovanja i gledanje iza horizonta. Kao da mi nikada nije bila dostatna slika koju sam imala ispred sebe, nego sam uvijek zavirivala dalje, izvan danoga fokusa, koji mi je kao takav bio vjerojatno "preuzak". E, sad se pitate što sam nalazila iza tih svojih horizonata ravnice...Redovito sam nalazila....ono što nisam niti tražila:-). No, vjerojatno je moja karma dijelom upravo u putovanju. Upravo u tom dijelu traženja. Ja sam prava slavonska CIGANKA. ČERGAR, "posijan" na Mediteran.
Splićani, pitate, kakvi su? Za sada ću samo reći - dobar narod, ali ne voli viriti iza horizonta. Ne znaju čergariti, razvući dušu dalje od najšire ravnice. No, "slabi" su na kamen. Takvi su počesto i u duhu. Pa se ja prelijevam rahlošću i plodnošću zemlje preko njihova kamena. Kamen ostaje tvrd. Zemlja se razvija dalje, mijenja, rađa i umire u jednome vremenu sa svojim plodovima po stotinu puta. A kamen? On stoji. Nepomično.
I sve to shvatiš tek kada se makneš sa svoje zemlje. Kada napustiš svoju postojbinu, kada sam morala fizički (ali ne i psihički) iščupati svoje korijene kako bih se pokušala "posaditi" negdje drugdje.
Ima još bizarnosti koje vam padaju na pamet kada preselite u drugi grad. Naime, otkada sam otišla u "pečalbu" (preselila u Split) shvatila sam da sada znam svaku fuckin' tamburašku i najbanalniju i najnekvalitetniju i najgoru šund slavonsku pjesmu, koju me nikada ranije, ni tupim nožem ispod grla, ne bi natjerali da ju slušam. Nađeš se u situaciji da svaka, čak i šund stvar koju si prezirao - odjednom poprima mitološke vrijednosti. S takvim užitkom prelijeva se u tvoje uši, pa se uhvatiš i kako grleno pjevaš. E, da - baš tu - tu stvar koju prije nisi podnosio :-) Ma, jednostavno si priznaš - da će za tebe žitno polje uvijek biti najveće i najljepše (panonsko) more koje postoji.
Je, u pravu ste ako mislite da se osjećam kao "gastarbajter" u dalekome svijetu (a, pazite, samo sam do Splita otišla, u istoj nam zemlji Hrvatskoj) koji radi na formiranju zavičajnih klubova. Da, pukla sam - "ono, LEGA, kužiš - totale":-). Što bi mi Osječani rekli:-).
Često mi se dogodi da na ovim kamenim ulicama skoro pa zaustim nekom licu koje me podsjeti na nekog mog Osječanina - "e, LEGA koliko je sati" - ali me onda tresne još jedna doza kamene realnosti - a to je da oni ne razumiju čitavu filozofiju izraza "e, lega". I sva potonem onda, evo priznajem, kao da me netko doslovce prekrije nekim vrlo tamnim prekrivačem. Nešto preko mene kao da prijeđe, kao sjena i takva mi se sjena nastani na licu. I prođe puno dana dok ju ne skinem. I najjače mediteransko sunce ne može mi odmaknuti sjenu s očiju.
Znate što sam još primjetila? Moje su oči ovdje postale plavlje. Vjerojatno zbog odraza koji me okružuje od neminovne snage mora, modrine neba, odsjaja kamena. Ali. Uvijek ima fuckin' - ali - moje su oči naviknute biti sivolike, s takvima sam se rodila, pa mi se čini da su mi ovdje "uvalili" na ovom mediteranskom suncu "plave leće", a da ih, da budem iskrena, nisam ni tražila.
Biti Slavonka u Dalmaciji, reći ću vam za ovo prvo javljanje je - kao biti, recimo bjeloputi pjesnički nastrojeni, recimo, Čeh - zalutao u Bronx, u New Yorku.
Time ne mislim reći da su ljudi negdje bolji ili gori, o ne.
Ma, znate i sami što sam htjela, "lege" moje. Dati vam jednu sasvim malo patetičnu priču o korijenima.
Potpisujem ovaj tekst......zivjeh par godina u Berlinu pa znam kako je to.....
Imao sam tamo samo jednu kazetu s glazbom Miše Kovača, kojeg u Hr nikad nisam ni slušao....ali tamo sam se zaljubio u te njegove pjesme.....jer one su bile sve što me podsjećalo na Hrvatsku.....
jedan od najljepsih textova o nama,Slavoncima,dakle,tek kada odemo iz ovog grada,onda spoznamo sve tanane niti koje su nas vezale,\'naše korijene\' ........ Ljegice,mislim da znam tko si .... tis profesorka koja s udala u Split :-)) ... u lijevom donjem uglu saljem ti jednu pismu , da se prilagodish ovim Dalmoshima,oni su OK !! ....malo su \'zatvoreni\' za sadaa,ali ti ces prezivjeti i na koncu,postoje eroplani,busevi Imota transa , pas dokotrljaj mal u Osk , ljegice...... (moš me i pozvat na kavu na najlipse setaliste na svijetu ... Promenadu)
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
