«...Samo su prazni glasovi umornih izletnika na ulici. Premalo je za tugu i veselje sve to skupa Moj prijatelj odlazi iz svega toga Ostavlja me samog u ovom skladištu Ne odnoseći – ništa...»
Ovih sam dana posjetila kazalište i još jednom vrlo detaljno promatrala glumu starog glumačkog barda Zijaha Sokolovića. Ja Zijaha u biti oduvijek obožavam, ali i mrzim – vjerojatno stoga što mi istrese previše «misaonog» tereta, nakloni se na sceni i ode. ODE. ODLAZI.
Kako je to naizgled banalna riječ, pojam sa «zaobljenim» početkom slova «O». Kazao bi čovjek, na prvi pogled, da to –O- čak i pomalo pitomo i simpatično djeluje, je l'? Ipak, O znači i – ODLAZAK. O znači – ODJELJIVANJE od nečega, nekoga. O – znači – ODBIJANJE, ODSTRANJIVANJE, ODSIJECANJE. Sve je to – O. Jedino čega se - manje negativno konotiranog mogu sjetiti na «O» jest – OLAKŠANJE (dobro i još jedan riječ iz seksualne terminologije, no to nije ovdje tema :-)). Sve ostale riječi s –O- ne sviđaju mi se pretjerano, osim pokojeg OBLAKA.
Zijah je u svojoj predstavi prikazao savršen dio u kojem govori o ODRASTANJU čovjeka. Opet – O - :-) Nevjerojatno. Na maestralan način prikazao je dječaka koji do svoje starosti posjećuje jedno jedino drvo koje simbolizira njegov izvor energije za daljnji život. Zijahovo drvo, vjerojatno je i drvo svakoga od nas. Neki izvor s kojega se OPIJAMO (napajamo) da bismo išli dalje – ma što god to «dalje» značilo. Ponekad ne znam što je sintagma «idem dalje», jer naravno da ideš dalje, «dalje» samo po sebi ništa ne znači, osim da si učinio još jedan korak više i potrošio još jednog kurvinog sina od gomile dana.
E sad kako od drveta doći do naslova, odnosno - brodova? Izgradnjom i vezivnim tkivom, riječi - naravno.
Naime, ispred moje kuće dugo je vremena, ovdje u marini stajao BROD. Jutrom kada sam se dizala promatrala sam ga ispijajući kavu; kada sam dolazila doma s posla, promatrala sam mu jasne obrise na suncu; kada je puhala bura ja sam se okom držala za njega, za brod – baš kako me ne bi «otpuhalo». Nikada nisam vidjela ljude na tom brodu. Nitko nikada za njegova boravka u marini – nije prošetao niti palubom, niti oko njega na lukobranu, no, opet – osjećala sam nevjerojatnu ljudsku prisutnost na tom «usamljenom» brodu. Možda zbog toga što sam nesvjesno projicirale slike zdravih, sretnih i bogatih ljudi na toj «kući na vodi»? Možda zbog toga što sam brod pretvorila u svoju sponu s civilizacijom u ovom malenom mjestu uz more? Možda zato što sam baš kao nekada malena djevojčica od broda pokušala napraviti ono drvo s početka Zijahove priče. Brod koji bi mi zamijenio, recimo, slavonski kesten i iz kojega bih crpila neku samo meni poznatu energiju. Iskreno, do dana današnjeg ne znam što mi je značio taj brod (osim da je bio simbol nečega) ali znam da sam se jedan dan probudila i da me doslovce uhvatila panika.
Brod je isplovio iz marine. Na mjestu na kojem je stajao privezan, ostalo je samo veliko ništa. Toliko glomazna praznina, da sam imala osjećaj da je bio ogroman i da njegov odlazak nikakva druga velebna konstrukcija neće moći nadoknaditi. Bio je to jedan u spektru najčudnijih osjećaja koji sam ovdje doživjela. Panika od odlaska broda, najjednostavnije rečeno, što ne znači da uistinu i jest – jednostavno.:-).
Mene, kontinentalnu ženu, doslovce je «zatekao» odlazak, njegovo isplovljavanje, «iskradanje», a da ga nisam vidjela. Nije ga više bilo, a ja, do vraga, nisam stigla barem pogledati - u kojem je pravcu krenuo i hoće li se ikada, ikako opet zaustaviti na ovoj točki. Kod mene. Bilo bi dobro da sam sačuvala taj brod. I još neke brodove (ili drveća iz Zijahove glumačke priče) kojima sam iščupala korijenje. A možda jednostavno na svim tim udaljenim brodovima koje gledamo iz prikrajka ne žive tako savršeni, zdravi, neopterećeni i «bogati» ljudi. Možda bi stupanjem na palubu takvoga broda shvatili da smo mi ti sretni ljudi, ta «savršen lica». A možda sam se sjetila svih dragih prijatelja koji su mi nalikovali na takve brodove. I kada ih se sjetim – znam da postoji jedno naizgled banalno zanimanje – čuvar(ica) brodova. Jutrom se dižem, popijem kavu, od kada je brod otišao iz marine, duboko udahnem i čvrsto držim svoj vez. I sve ostale vezove na kojima su «moji» brodovi. Ne zato kako bi ih «zarobila», nego zato da bi ih sačuvala od samih sebe. Upravo onako, kako mene čuva neki moj «unutrašnji» vez. Kako nas sve čuva.
Kažu da krajevi trebaju sličiti početku i zato:
«...Moj prijatelj odlazi, on odbija svoj dio I sada sam nasljednik imanja kojega se više ne mogu odreći, Ali još uvijek ne vidim da je išta bilo pogrešno...»
Svi ovdje objavljeni tekstovi i fotografije su autorizirani i pripadaju Osijek-Online.Com
te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U
zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ovi tekstovi
ili fotke, rado ćemo ih ustupiti, uz suglasnost autora. Dnevne vijesti iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
