Znala sam da ima veoma konkretan razlog zbog kojega je poznata sestra Bernardica, dobra duša ogrezlih narkomana, odlučila napustiti svoju dugogodišnju sestrinsku službu u crkvi! Za nju, uspješnu sestru i iskrenu vjernicu, trebao je to biti «vraški dobar razlog». Dugo je pokušavala poricati da je to zbog ljubavi, ali ne više onoj koju je gajila prema imaginarnom muškarcu Bogu, već prema nekom puno opipljivijem i utjelovljenijem. Ovih dana se konačno to i otkrilo kada je, rukom pod ruku, javno prošetala sa mladim liječnikom i bogoslovom iz Banjaluke. Neki je zbog toga osuđuju, neki podržavaju, a ja se čudim, jer kad će ljudi već jednom priznati da je emocionalnost i seksualnost dio svake, pa i svete osobe, i da negiranje toga vodi u jedan veoma bolestan i nastran svijet kojega ću, ovom prilikom, slikovito nazvati «zabranjena ljubav».
Zašto to spominjem?!
Otkako sam otkrila vjeru ne zvuči mi logično činjenica da te na svetu bračnu obvezu priprema i obvezuje netko tko nikada nije bio niti će ikada biti u braku, jer samim tim ne zna kako je ponekad teško udovoljiti svim bračnim zahtjevima (u dobru i u zlu, međusobno pomaganje i poštivanje, odanost, vjernost…). Tu mislim, dakako, na katoličke svećenike kojima je, za razliku od pravoslavnih, zabranjeno upuštati se u (izvan)bračne odnose, čime su direktno zakinuti (pod pretpostavkom da se doista i pridržavaju crkvenih normi) jednog veoma velikog segmenta života svakog čovjeka. Naime, nije li pomalo smiješno da su upravo oni ti koji nam, direktno ili indirektno, nameću Božje zapovjedi i pravila ponašanja u braku, a sami nemaju pojma (opet pod pretpostavkom da se doista i pridržavaju crkvenih normi) kako je u novije vrijeme veoma teško nositi se sa mnogim bračnim problemima i devijacijama, nemoralnošću i porocima. I ne čini li se i ta slika o bezgrješnim svećenicima također smiješnom kada iz dana u dan otkrivamo u medijima njihove itekako velike grijehove nazvane strašnim riječima kao što su pedofilija i homoseksualizam (a ako je grijeh i ne pridržavati se predviđenog posta, onda i to dodajem).
Pa, smiješno je, morate priznati…
Nije li iskrenije priznati slabosti i razotkriti činjenice kojih smo svi svjesni, a to je da su i svećenici i časne sestre ljudi od krvi i mesa te da vjera u Boga svakog pojedinca nema puno veze sa onime što se događa oko, iznad i ispod oltara, a posebice ne sa privatnim životima naših duhovnih pastira čije su krijeposti odavno dovedene u pitanje.
A da ne bih nakon ovog teksta bila proglašena bogohulnikom i neprijateljem crkve, ispričat ću Vam svoje neobično iskustvo sa božjim pastirom…
Bilo mi je 15 godina kada su me roditelji upisali na ubrzani tečaj vjeronauka u crkvu Svete obitelji na Jugu II (jer tu i stanujem) kako bih stigla na krizmu u malu crkvicu kod bake u Antunovcu gdje sam i krštena. Taj je vjeronauk doslovce bio tečaj jer nije bio u sklopu uobičajenih crkvenih sati vjeronauka već sam spoznaje o katoličanstvu, vjeri i Bibliji trebala učiti od jednog mladog svećenika kojega su zadužili za moju duhovnu edukaciju. Zvao se pater Slavko i po mojoj procjeni tada bilo mu je oko 30-tak godina. Svaki drugi-treći dan u poslijepodnevnim satima dolazila bih u njihov župni dom pored crkve i u maloj prostoriji sa policama i knjigama slušala ravnomjeran i ugodan bariton patera Slavka koji nije bio nešto osobito lijep, ali simpatičan i drag (valjda su to preduvjeti za svećenički poziv). Nakon prvih nekoliko satova vjeronauka koji su odrađeni u veoma radnoj i službenoj atmosferi, pater i ja smo polako u razgovore o vjeri polako počelu uvlačiti i neke druge teme što nas je veoma brzo dovelo do ugodnog prijateljskog odnosa. Iako je bio razgovorljiv, mlad i normalan, ja sam ipak cijelo vrijeme nastojala držati distancu s obzirom da sam do tada osjećala veliki respekt i strahopoštovanje prema svećenicima i njihovom pozivu. No, međutim, moje su se iluzije o svećenicima iz dana u dan razbijale (a počelo je kada sam ih na dan posta zatekla da klopaju šunku i kobasu dok sam ja doma jela fiš).
I pater Slavko se nakon nekog vremena počeo mijenjati, posebice nakon što sam mu otkrila svoje strahopoštovanje prema njegovoj osobi. Naime, on se iz nekog razloga počeo silno truditi da razbije moj strah što nas je dovelo u slijedeću situaciju.
Jednoga dana našu uobičajenu diskusiju o pročitanom odlomku iz Biblije naglo je prekinula njegova iznebuha izrečena izjava: «Zašto imaš tako lijepe oči? Ne mogu skinuti pogleda sa njih. Ne mogu ih zaboraviti ni nakon što odeš, ni kad spavam...». Potom mi je svojim dlanom značajno preklopio moj. Primijetila sam da je silno uzbuđen zbog toga što je izrekao i da mu je ruka vlažna od znoja. Ostala sam šokirana. Nisam znala što mi je činiti. Povukla sam stidljivo ruku i spustila pogled. Već slijedeći trenutak on je ustao i stao pored mene. Podigao me za ramena i nježno zagrlio posve me prislonivši svom tijelu u svećeničkoj halji. Užas, mislila sam! Upomoć, vikala sam u sebi!!.. Trenutak-dva i pustio me je rekavši da je bolje da odem i da će slijedeći naš susret biti za dva dana…
Zbunjena sam hodala prema kući ne znajući što da mislim. Željela sam to ispričati mami ali me je iz nekog razloga bilo sram. Odlučila sam to prešutjeti, ali samo ako se to ne ponovi.
Idući dan bio mi je rođendan. Navečer su se okupili gosti i prijatelji kada je oko 23 sata zazvonilo zvono na vratima. Otvorila je moja mama i začuđena pogleda pozvala me da dođem. Na vratima stajao je pater Slavko odjeven u civilnu odjeću i smeteno mi pružio sjajni zamotani paketić. Zaklela bih se da mu nisam rekla za svoj rođendan, ali je to mogao vidjeti iz mojeg rodnog lista. Zbunjeno je dodao kako ne želi ulaziti već da mi je samo želio dati poklon i reći mi da sutra ni bilo koji drugi dan neće biti vjeronauka jer sam sve naučila i da samo dođem po potvrdu da par dana. Potom mi je još jednom stisnuo ruku, uljudno se pozdravio i otišao. Zauvijek. Jer, kada sam nakon par dana došla po potvrdu rekli su mi da je pater Slavko premješten u drugu župu…
Danima sam poslije razmišljala o pateru Slavku i to tome što to tjera mladu, zdravu, inteligentnu, socijalno prilagođenu i emotivno razvijenu osobu da se odrekne svoje seksualnosti i negira privlačnost prema drugoj osobi. Koliko se dugo ti osjećaji mogu potiskivati? Kakvu emotivnu devijaciju stvaraju u osobi, svećeniku, časnoj sestri? Čemu sve to?...
I nikada nisam otkrila pravi, a još manje prihvatila ponuđene odgovore jer mnoge su situacije i mnogi svećenici svojim primjerom pokazali da je seksualnost sastavni dio svake osobe te da njeno poricanje, negiranje i sputavanje može imati strašne posljedice. Ne samo da postaju tajanstveni ljubavnici, nikad priznati očevi, svećenički dezerteri, već općeomrznuti pedofili i homoseksualci; ili nikad otkriveni sudionici zabranjene ljubavi…
Istina je da ne znamo što imamo dok to ne izgubimo, ali je istina i da ne znamo što nam nedostaje dok to ne nađemo.. Danijela
Sve ovdje objavljene fotografije su autorizirane i pripadaju Osijek-Online.Com te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ove fotke, rado ćemo ih ustupiti (u originalnoj veličini), uz suglasnost autora. Dnevne slike iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
