04.07.2003 19:37
U potrazi za `onim pravim` ...Godoom...
Čitajući najnoviju kolumnu svog kolege Kerempuha nekako mi se čini da su se svi kolumnisti osijek-onlinea počeli baviti seks & city tematikom. A kako i neće kada je baš zanimljivo lamentirati o vječnim muško-ženskim temama i pitanjima. Nakon Sanjinih konstatacija o tome kako samcima ipak nije tako zabavno kao što tvrde te da su oni zapravo, kao Godot, zaglavili u vremenu očekujući onog pravog , i Kerempuhovih razmišljanja o tome kako znati koja je osoba zapravo za nas prava, pomislih kako bi baš bilo zgodno nadovezati se na priču jednim svojim veoma zanimljivim iskustvom, obzirom da sam trenutno sama i u potrazi za onim pravim .
Mislim da u životu krenete krivim putem kada se vrlo rano emotivno vežete za jednog partnera i to na duži period. Naime, kad imate 17-18 godina teško je znati koja je osoba za vas prava jer nemate dovoljno spoznaja o tome što jedna veza muškarca i žene mora sve imati da bi bila vrijedna godina, emocija i truda koje u nju ulažete. Sve što mislite da trebate i želite su nježni uzajamni osjećaji, zanimljiv (ali ne nužno i dobar) seks i neizmjerna količina pažnje od partnera. Ako to sve imate polako, ali sigurno, ulazite u vezu koja vam odnosi najzanimljivije godine života, dvije, tri, pet, a sa 21-22 godine donosi tek spoznaju da se predugo nalazite u vezi koja vas ne zadovoljava. S godinama jedino što ste uspjeli razviti sa partnerom je – osjećaj navike, a sve je drugo ostalo isto. Iznenada otkrivate da želite više, da želite istraživati, probati nešto drugo, nekakav drugačiji seks, drugačiju pažnju, možda i biti malo solo. A sve to ne možete jer vas za svog partnera veže navika. Istovremeno, otići bi značilo živjeti kao bez noge, ruke, dijela glave.. Ali ne zadugo, vjerujte mi!...
Biti sam nakon takve veze posebno je otkriće. Spoznati sam sebe, svoje potrebe i želje zapravo je vrlo teško jer ste navikli razmišljati kao dvoje. Svi oni koji dolaze poslije jesu zanimljivi, ali podsvjesno ih uspoređujete sa prošlim partnerom tražeći u njima njegove djeliće. Neki će podsvjesno naći slične, neki pak posve različite osobe, a zapravo ne znaju da je i jedno i drugo posve pogrešno. Treba naći osobu koja nas u potpunosti ispunjava, usrećuje, zadovoljava, a ne ono što mislimo da nam treba.
Ja sam, primjerice, puno truda ulagala u veze gdje me partneri, na određeni način, nisu bili vrijedni. Iz nekog su me razloga baš privlačili muškarci koji su nekako problematični, odnosno koje treba «doraditi», preodgojiti, jer su bili pomalo emotivno sirovi, ili isuviše egoistični. Bio je pravi izazov ovladati takvim jednim divljakom. Napraviti od njega dečka po svojoj mjeri, finih manira, ali pritajenih amazonskih sklonosti. To sam uspjela dvaput i čudilo me je kako mi to polazi za rukom no, nisam bila odveć ponosna zbog svog uspjeha, a još manje sretna onime što sam dobila. Otkrila sam, naime, da je puno pametnije prihvatiti osobu takva kakva je, sa svim njenim manama, nego mijenjati njen karakter i dobiti kreaturu koja će vas ili slijediti u stopu ili prije ili kasnije izigrati.
A za vrijeme dok sam tako gubila vrijeme u moj život uskakali su normalni dečki, pravi dečki, sa izgrađenim stavovima, definiranim željama, spremnim da mi doista ugode u svakom smislu. Putovali su zbog mene tisuće kilometara, krasopisom pisali romantična pisma na žutim pergamentima spaljenima plamenom svijeće, slali mi ogromne bukete cvijeća točno u ponoć za rođendan, unajmljivali cijeli restoran za večeru uz svijeće, snimali demo snimke pjesama koje su sami napisali i uglazbili.. i što sve ne nisu radili ti dragi mladići i muškarci kojima sam danas neizmjerno zahvalna jer su moj život ispunili doista prekrasnim i romantičnim uspomenama. Mislim da ću se čitav život pitati zašto nisam bila ni sa jednim od njih. Zašto ni prema jednom nisam uspjela razviti osjećaje koji su drugačiji od samo nježnih, gotovo majčinskih, zahvalnih, prijateljskih..?! Zašto me, unatoč svemu što su radili za mene (a što od svog partnera priželjkuje svaka, baš svaka žena) niti jedan od njih nije do kraja privukao, toliko da osim te nježnosti osjetim i nešto više..?!
Ne znam.
A mogla sam lijepo uživati kao sponzoruša. Naći takvog jednog beskrajno nježnog lika koji bi me držao kao kap vode na dlanu, zamazati mu oči onako kako to samo žene znaju, i radili što me volja nadajući se da ću ga možda, negdje u budućnosti, doista i zavoljeti. Takvih primjera je mnogo u našem gradu. Zbog svega onoga što se priča o ženama u takvim brakovima ne žalim što nisam jedna od njih.
Umjesto toga sad sam sama. I doista nije to tako loše kako se čini onima koji su u koje-kakvim vezama. Zapravo tek kad čovjek nauči živjeti sam sa sobom, može znati da je spreman na život sa nekim drugim. Odnosno, tek kad nauči prihvatiti sebe, on nauči prihvaćati i druge ljude. A to je teško naučiti.
I kada bi me moj kolega Kerempuh sada pitao kako izgleda moj «pravi» znala bih mu tek reći što taj «pravi» ne bi smio biti, a to je alkoholičar, narkoman i nasilnik, ali ne bi smio biti ni odveć nježan, popustljiv i ravnodušan. Rekla bih, dakle, da tražim nekog sličnog sebi... jer nikada nemoj činiti drugima ono što ne želiš da drugi čini tebi.
Sve ovdje objavljene fotografije su autorizirane i pripadaju Osijek-Online.Com te NIJE DOZVOLJENO korištenje ovih materijala bez pismene suglasnosti autora. U zaštiti svojih prava biti ćemo nemilosrdni ali ako nekom trebaju ove fotke, rado ćemo ih ustupiti (u originalnoj veličini), uz suglasnost autora. Dnevne slike iz Osijeka publiciraju suradnici nezavisnog web portala Osijek-Online.Com CMS alatom C-master IV, (C) SB NET.HR, Slavonski Brod, koji je razvijen specijalno za projekt Putokazi ravnice (gradovi Slavonije online).
