Zaobilaznicom

Klizališta i sanjkališta

Koliko puta ste se pokliznuli ove godine ili možda nasanjkali? Svaki dan netko od nas naleti na poledicu. Za ovakvu vrstu klizanja ili sanjkanja nisu važna godišnja doba, jer u ovakvim slučajevima ne ovisimo o ledu i snijegu. Radi se o našem svakodnevnom klizanju, proklizavanju, a ponekad i uklizavanju. Najčešće nismo svjesni koliko skliskih „površina“ čeka iza svakog ugla. Uvjetno rečeno, uvijek postoje mjesto i vrijeme, gdje i kada možemo iznenada tresnuti ili se „provoziti“.

Politička klizališta i sanjkališta su najveća. Umjetničko klizanje traje cijelu godinu, i bezbroj puta smo se uvjerili kako i koliko nas „vozaju“. Klizalište je prepuno pirueta, dvostrukih akslova, ali i padova. Kad samo pomislim kakve su se sve figure tijekom godine „proklizale“, a neke nas dobrano i nasanjkale. Na svu sreću ocjena umjetničkog dojma stigla je upravo od nas. Važno je napomenuti da su padovi glavnih sudionika prošli burno i uz prilično veliku galamu. To je valjda zbog slavonskog temperamenta koji je kod jednog dijela više protkan prirodnim ljepotama Lijepe naše nego slavonskim blatom. Mnogima, često puta Osijek dođe kao pomoćno ili privremeno klizalište (sanjkalište) kao da su ovdje došli samo trenirati.

Za razliku od dosadašnjih godina, većina ovogodišnjih sudionika domaći su klizači. Donekle je to dobro, jer nam se čini, kad padaju u vlastitom dvorištu manje ih boli. Ipak to nije nevažno, jer uglavnom smo odgajani gledati kroz prozor, pa stoga najprije uočavamo promjene u susjedstvu. Zato i nije čudo što smo najosjetljiviji na radove u našoj ulici. Kao naše prebivalište, (ne klizalište, a još manje sanjkalište!), Grad bi trebao biti nama drago mjesto, bolje rečeno trebali bismo svako događanje u njemu proživljavati na poseban način. Političari koji vode naš grad neprestano stvaraju skliske uvjete, pa nam ne preostaje ništa drugo nego stalno imati zimsku službu u pripravnosti. A da su pripreme ove godine dobro provedene, vidjelo se na izborima, kada su naše ralice i grtalice odradile svoje. No to ne znači da su putovi čisti, naprotiv itekako imamo prisutnu poledicu i snijeg.

Svako je klizalište na svoj način opasno, a jedno od opasnijih je nesigurno gospodarstvo. Na tom neravnom klizalištu najbrže proklizimo i manje-više svi sudjelujemo na sveopćoj reviji. Taj klizak teren pogodan je za razna klizanja, a najomiljeniji je iznenadno sudaranje. Slično hokeju, samo za razliku od onog koji smo navikli gledati na televiziji, u ovoj našoj utakmici zaista sudjelujemo i nismo samo promatrači. I to ne na bilo kakav način, već najvažniji, jer nama na različite načine pakom zabijaju golove! Svakodnevno se barem nekoliko puta poskliznemo, osjetimo palicu na svojim leđima, a najgore je što smo se privikli na iznenadne i česte udarce.

Led održavaju banke, jer njihove ozakonjenje niske temperature itekako znaju smrznuti udove ( i ne samo udove!), pa se ledena površina ne mora previše truditi oko našeg padanja. Nisku temperaturu redovito održavaju trgovački centri koji unutar sebe uz dogovoreni osmjeh banaka dopuštaju ulazak njihovim minusima. Kako su minusi sve niži, tako su tereni sve kliskiji. Uz velike napore na takvom terenu teško održavamo ravnotežu i bezbroj puta smo se uvjerili kako godišnja doba nemaju puno veze sa zimskim radostima. Od samog početka godine imamo reviju sličnu onoj na ledu. Stalna poskupljenja i mijenjanje uvjeta kreditiranja izazivaju nervozu pa se ne možemo skoncentrirati na led, a kamoli opustiti. Ipak u takvom klizalištu prisutan je zanos, jer propadamo na sveopću radost.

Klizališta i sanjkališta ne zaobilaze ni zadnje utočište sigurnosti naš dom. Pa tako donosimo u kuću sve što nam se vani događ, a zbog silnih padova okrivljujemo jedni druge. Štetu „nadoknađujemo“ ulijetanjem u još veće vratolomije. Zbog stalnog dokazivanja u nekakvom smo raskoraku, jer s jedne strane uvjeravamo sebe kako smo vješti, a s druge pak strane za svaki pad uvijek okrivljujemo nekoga. Neprestana padanja imaju i svoju dobru stranu. Nisu svi padovi bolni, a naročito kada drugi padnu. Volimo promatrati njihove padove, pomažu nam lakše podnijeti vlastite nespretnosti. Ponekad i mi u njihovim očima djelujemo smiješno, vrijeđaju nas njihova dobacivanja ili njihovi „dobronamjerni“ savjeti. Naviknuti na teže padanje, većinu primamo s osmjehom. Iskustvo nam govori da nadolazeća godina neće biti puno bolja od prethodne, ali se potajno nadamo kako ćemo mnogo toga ipak izbjeći. Ne zbog ovogodišnjeg treniranja, već jednostavno što se nakon većine padova ponašamo kao da nas snima skrivena kamera. Da ne radimo tako, većinu vremena provodili bismo na traumi.