Zaobilaznicom

Pokisla kokoš

Kako se osjeća kokoš kad pokisne!? Pokislo ili prokislo!? Uopće nije važno, jer bolje i to nego da se ne osjeća nikako. Uglavnom kad se ne osjeća već je u loncu. Ovih dana nekako se baš i ja ne osjećam, ali na sreću nisam u loncu. Evo i dalje šećem starom ulicom, i na svakom koraku me netko pozdravlja. Maše mi i smješka se. Silna neka poznanstva, a nitko i ne zna za divno čudo tko sam! Da paradoks bude još veći, sa velikih i malih plakata ti osmjesi navodno iskazuju poštovanje prema meni. Ono što je najvažnije svi blistaju, svi su iznad mene, izvan dohvata ruke, jer naučeni dosadašnjim iskustvom tamo se osjećaju najsigurnije. Jednom riječju, iako zvuči pomalo ofucano, tamo duže vrijeme ostaju nepoderivi.

Kad golub sa visina samozatajno odvoji djelić sebe, taj dio kao mekana sreća sudbinski sklizne na nečije rame. Tako je oduvijek, pa i ovih dana, samo što je ovaj puta sreće napretek, jer puno je golubova i puno su veći. Sreća kaplje nesebično iz njih na sve strane. Ima je dovoljno za svačija ramena, pa nitko ne može reći da mu sudbina nije sklona. Pravi razlog takvoj darežljivosti golubova jest u tome što žele vladati i našim kokošinjcem. Zato i jesu prepuni slatkastih dodataka za našu sudbinu. Nude nam ih obilato u neograničenim količinama.

Poslije svake kiše ne dolazi uvijek sunce, ali ga uvijek treba očekivati a u zadnje vrijeme bolje rečeno i zaslužiti. Tako nam govori hrpa samoukih meteorologa koji ne znaju drugačije nego ispružiti vlažan prst prema vjetru. Tako predviđaju vremenske neprilike i bez obzira slušamo li ih pozorno ili ne, uporno nam pametuju kako i na koji način se trebamo čuvati u slučaju nepovoljne prognoze. Po njihovom shvaćanju ovisimo samo o njihovoj dobroj volji. Ne slučajno, svatko od njih je uvjeren u nepogrešivost predviđanja vremenske nepogode.

Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača! Kako za koga! Netko u palači jede pogaču, a netko je sretan ako ima što za zobati. Od silnog napora i ne biramo zrna, a kljun nam je toliko omekšao da se bojimo kljucati kao nekada. Zato sada više pljuckamo nego kljuckamo, i najsretniji smo ako nas nitko pri tom ne dira. Kako oko ovog našeg lijepog grada, srcu naše Slavonije, sve manje uspijevaju zrna očito je sve više mjesta za novo iznikle palače. Potrebe velikih golubova su velike, pa se i prokisle kokoši sve manje nadaju suncu.

Nismo svi izgleda čuvali ovce, jer da jesmo barem bismo pošli za njima i na vrijeme se negdje sklonili od nevremena. Točnije, nismo svi čuvali iste ovce zato nas tako lako pogađaju kapi sa nebesa. Očigledno je lakše izdržati čekanje sunca na sigurnom, ali sreća nam se tada ne čini slađom. Ovako, ne preostaje nam ništa dugo nego da se svi mi koji nismo čuvali ovce ili nismo čuvali iste ovce nadamo. Čemu? Pa osmjehu sa plakata koji nas valjda ovaj puta neće zavarati, a bogami nadamo se da će nas i golub zaobići u velikom luku.