Zaobilaznicom

Braco sve vidi

U nekim davnim danima dok su još mirisali dudovi u Osijeku, a prašina s tih istih dudova davala dodatni okus na usnama, kao klinci stalno smo se skrivali po parkovima, haustorima, pod školskim klupama, ili iza tarabe. Bez imalo stida lovili smo iz prikrajka priliku kako bi nekome namjestili kakvu smicalicu ili nekoga uhvatili u „sramnim“ radnjama. Samo su naše bake dobro znale kamo to vodi. Koji puta bi zaprijetile, ali njihova dobra ćud nije imala dovoljnu moć i nismo je shvaćali kao ozbiljnu prijetnju. Ne razmišljajući otkuda nam ta dječačka znatiželja, jednostavno smo se prepuštali uživanju i čekali kad će neka djevojčica namještati gaćice ili neki pijanac tresnuti posred ceste. Sve je to bilo potrebno kako bi bestidno popunili obraze, jer kad bismo sakupili dojmove i o tome ponosno pričali vršnjacima, postajali smo na trenutak face. Uvijek smo ta naša prepričavanja ispunjavali smijehom, sprdanjem i naravno našim komentarima. U tim trenucima nismo ni bili svjesni kako nas naš veliki braco ustvari priprema za ono što slijedi.

Zanimalo nas je oduvijek kako se najlakše ušuljati u nečiji život. Prije svega najviše želimo ogoljeti nečiju intimu i na sav glas razotkriti njegove nedostatke. Nažalost, danas je to postala svakodnevna preokupacija i umjesto da se pozabavimo sa sobom lakše nam je upirati prstom u tuđe živote. Kakvi smo samo ovisnici dokaz su mediji koji vladaju našim dušama i konstantno nas kljukaju bezbrojnim narkoticima, poput svih mogućih i nemogućih tekstova, fotografija i video snimaka. Stalno nam nameću razne senzacije, pa se količina tih gluposti ne može mjeriti ni sa beskonačnim brojem. Bilježimo sve i svašta. Vijest je svježa koliko traje njeno čitanje ili gledanje. Nezasitni smo i zbog toga se ne obaziremo na prijateljstva, poštenje, kodekse ponašanja, niti na bilo kakav odgoj. Naše dostojanstvo je nula ili još točnije nepostojeća vrijednost s kojom ne bi smjeli raspolagati u vlastitom rječniku. Dopuštamo si luksuz i tuđe vrijeme bilježimo svime i svačime. Mobiteli su postali izvor zastrašivanja i sredstvo razonode. Nitko više nije sposoban razlučiti što je dobro, a što nije. Bez ukusa i bilo kakve kulture šaramo kamerama 24 sata dnevno. Hvatamo zvijezde gdje im nije mjesto, u WC školjkama. Izrugujemo se prirodi gdje god možemo. Nagih tijela izazivamo gađenje i umjesto da priznamo koliko nam je mašta bolesna mi se time ponosimo. Ne želimo se više skrivati i sami sebe uvjeravamo kako smo dobrodošli u nakaradni svijet blještavih drangulija! Jedina mana je u tome što nismo samo promatrači, već i nas promatraju. Tako svatko ima o čemu pričati.

Muči nas kako iščeprkati tuđu intimu! Za minutu slave, a ponekad uz određenu količinu novca, dopušten je ulaz svima koji su spremni plaćati gledanje. Danas se sve svodi na gledanje, a nismo svjesni da nerijetko sudjelujemo u nečijim seksualnim frustracijama, nezrelostima i bezobraznim glupostima. Igramo se, a istovremeno smo igračke u nečijim rukama. Uz pomoć starijeg brata, svima su dostupne tajne koje više i nisu tajne. Postale su pravila igre i uzori kojih se ne stidimo. Ponosimo se svojim izopačenim ponašanjem. Ono kao potajna želja, sa svih strana prodire u našu intimu. Nije nam više interesantan zalazak sunca, već kako je netko pao, a još bolje ako pri padu poruši sve oko sebe. Svečanosti ostaju zabilježene samo kad netko nešto pokvari. Toliko su poremećene vrijednosti da se pamte samo pojedini ispadi. Uzor više nije osmjeh, nego kreveljenje. Realno i ne razmišljamo o putovanjima, jer nam svaki dio zemaljske kugle sada titra pred očima. Opsjednuti svijetlom što dopire u svaki kutak sobe i ne primjećujemo stvaran svijet, već kakav nam nudi braco koji sve vidi.