Zaobilaznicom

Marina iz moje ulice

Bio je kraj nekog desetljeća kad sam se prvi puta napio. Sjećam se kako sam u pomalo zaboravljenom stoljeću, u neko doba noći, jedva izašao iz Plavog cvijeta na Feđiki. Nisam siguran, ali mislim da je bilo jedanaest sati navečer. Sredina ljeta, noć vruća poput moje krvi. Cijelo vrijeme sam pio pivo iz gajbe, a glazba oko mene treštala je u crveno plavom svjetlu. Sve se vrtjelo, i najvažniji detalj, sa strane sam gledao djevojku i činilo mi se kao da je iz nekog drugog svijeta. Pupalo je u meni, ne mogu reći da nije, ali osjećao sam nekakav strah pomiješan s poštovanjem i moram priznati bilo je u meni još uvijek puno romantike. Da, umalo zaboravih, pred disko sam došao s legom oko osam sati navečer. Kad smo ušli, unutra se jedva vidjelo, bio je nekakav zagušljivi mrak. Pamtim da je s gramofona treštao Statisfaction, The Rolling Stonesa, a potom Ti si mi bila naj, naj, naj, grupe Indexi. Naježio sam se čim sam čuo prve tonove, ali lega me odmah uhvatio za rukav i prvo pivo se našlo u ruci. Dok sam se snašao, prostor je nekako mistično i neuhvatljivo omekšao.

Vjerujem da je svatko od nas barem jednom u životu pokušao preokrenuti svoj život iz temelja i krenuti iz početka. Najteže trenutke često puta smo znali rješavati tako što bismo glavu zabijali u pijesak, bježeći od svega i svakoga. U tim trenucima naš svijet je postojao samo za nas i mislili smo kako smo nevidljivi. Međutim, svakodnevno nas svijet uvjerava u suprotno i koliko god se trudili, ne možemo ipak biti nevidljivi. Dokaz su nečije oči za čijim pogledom stalno tragamo. Jednim dijelom sebe, uvijek priželjkujemo samo za nas nečiju prisutnost. I kad se to dogodi, naš svijet se pokreće iz temelje i boje se u nama izmjenjuju neopisivom brzinom. Tada nam život poprima istinski smisao i sve je tako jednostavno. Kako bi rekli dečki iz Opće opasnosti „ Jednom kad noć ukradem nebu…“. Da, tada sve postaje moguće i sve nam se čini lako. Ali, kad tuga jednom na vrata dođe, a samoća zaboli, kako pjevaju već spomenuti dečki, jesu li tuga i samoća stvarni ili umišljeni!?

Što mlade godine tjera na takva razmišljanja!? Što se to u njima povampiri, pa ne vide izlaz? Tek što su zakoračile nesigurnim koracima kroz nabujali život, a već osjećaju toliko nezadovoljstva na leđima. I čemu tolika žurba, kao da žele nadoknaditi neko svoje vrijeme i stići u neki samo njima poznat svijet. Najgore je od svega osjećaj bespomoćnosti i odbačenosti. Nitko ih tada ne treba i nitko im ne treba. Vrijeme u kojem traže odgovore, više nije normalno vrijeme. Doslovce postaje mračno, jer se kreću u poslije ponoćnim satima kao da je sredina dana. Lutaju po parkovima i mračnim prostorima tražeći utjehu u iglama i bocama. Njihove vrijednosti mjere se u količinama ispijenog ili izbljuvanog, a kad to ne pomaže probude se u bolnicama i ponovno kreću u samouništenje. Nitko ih ne razumije, a one nemaju previše volje na raspolaganju da bi se nekome objašnjavale.
Da postojala je Marina iz moje ulice, ali na sreću nije zauvijek nestala. Zaustavila se na vrijeme i otišla. Danas vjerojatno razmišlja o Bijelom lovcu kojem je umakla, a koji sada lovi njezinu kćerku ili sina. Zbog toga je strah u njoj bolan, jer joj se stalno priviđaju njezine mlade godine. Ali ako bolje razmisli, za razliku od ovog vremena, ipak su bile bezazlene. Čuvali su ih zajedno sa mnom, moj lega i još poneko. Bilo nas je dovoljno da otjeramo lovca. Danas nažalost takvih sve manje ima. Nitko više nema vremena ni za koga. Nikoga nije briga što lovac ima pune ruke posla i što se nečiji osmjeh zauvijek topi u gutljaju votke ili mu netko nervoznim šmrkanjem kupuje kartu u jednom smjeru.

Zal Kopp