Osijek Online News

Vjerojatno nam se svima ponekad dogodi da smo čim zakoračimo u dan sjetni i ne baš zavidnog raspoloženja, možda čak i bez posebnoga razloga. Tada nam je potreban bilo kakav pozitivan impuls, koji će naše raspoloženje podići na viši level. Tako se dogodilo i vašem novinaru u ponedjeljak, 10. srpnja. Moje je raspoloženje, zbog objektivnih razloga, bilo u knock-downu, ali ga je gotovo do maksimuma uspjela dovesti spoznaja da u našem gradu gostuje zagrebački Teatar Rugantino s predstavom "Sa'će Božo svaki čas"....

Dovoljno je bilo pogledati podjelu glumaca, i izvrsna je zabava bila zajamčena. Nenadmašni i jedinstveni Špiro Guberina u ulozi beskućnika Fabijana, prijatelj mu Jakov kojeg je utjelovio vrlo dobri Ivica Vidović, te Božidar Orešković i Krunoslav Klabučar dio su ove predstave, koja po svom sadržaju jako podsjeća na Beckettovog Godota. Možemo slobodno reći da se radi o Godotu na hrvatski, točnije splitski način.

Predstavu je u okviru «Osječkog ljeta kulture 2006.» u dvorištu Vege gledalo nekoliko stotina ljudi.

Redatelj je predstave Mario Kovač, koji je u razgovoru za Osijek-online ispričao sljedeće:

OO: Gospodine Kovač, recite nam tko je Božo i je li on Godot na hrvastski način?

- Kako se u korijenu imena Beckettovog Godota nalazi engleska riječ "God" (u prijevodu Bog) tako smo mi u potrazi sa hrvatskom inačicom došli do imena Božo što se, u principu, pokazalo zgodnom stilskom figurom i dosjetkom. No, čekanje u ovoj drami Ivice Ivaniševića se može isčitati na nekoliko nivoa. Naša dva junaka koja čekaju tog famoznog Božu (a kojeg se pomalo i pribojavaju) zapravo su neka vrsta metafore za sve "male" ljude koji u Hrvatskoj nekoga čekaju, koji čekaju neka bolja vremena. Za nekoga je Božo mirovina koju isčekuje godinama, za nekog drugoga bolji posao, za nekog trećega možda potraga za životnim partnerom i tako dalje. Ova se naša dva junaka nalaze u nekom rascjepu neke neimenovane zemlje u tranziciji gdje su neki drugi ljudi pobrali sve što je vrijedilo a ostavili nam za sobom devastirani postapokaliptični krajolik i nadu. E, pa Božo je upravo ta nada koja je posljednja i ostala.

OO: Kako je nastala predstava?

- Teatar Rugantino naručio je tekst od Ivice Ivaniševića, a zatim su pozvali mene da ga režiram s obzirom da sam već jednom uspješno režirao jedan drugi Ivičin tekst koji se također bavio tmurnom stranom hrvatske zbilje (bila je to drama "Krovna udruga" koju su zajedno napisali Ivica Ivanišević i Ante Tomić, a premijerno je izvedena 2001. godine u splitskom HNK-u). Probe smo dobrim dijelom održavali u Kulturnom Centru Trešnjevka, da bi nakon tri mjeseca rada praizvedbu imali u karlovačkom Zorin Domu (koji je ujedno i koproducent predstave) a službenu premijeru u kazalištu Komedija u Zagrebu. Nakon toga, predstava je krenula na svoje put diljem Hrvatske.


OO: Kakve su dosadašnje reakcije publike na predstavu?

- Reakcije lako možete zamisliti. Kad na pozornici imate istovremeno Ivicu Vidovića i Špira Guberinu, kemija je neizbježna, a reakcije publike izrazito pozitivne. Smatram da je zapravo sjajno da se unutar takvog komada pomalo opore tematike koja ostavlja gorak okus u ustima pojave dva lika koja izazivaju smiješak već svojom pojavom pa ti malo ipak ublaže tu gorčinu.

OO: Možete li nam ukratko predstaviti teatar Rugantino?

- Teatar Rugantino je nezavisno kazalište koje vode zajedno Ivica Vidović i njegova supruga Gordana Gadžić pa bi vam oni vjerojatno puno bolje odgovorili na to pitanje. Meni je ovo prva suradnja sa njima i mogu reći da je sve prošlo galantno i manje-više glatko, kako to već biva u kazališnom svijetu. Ono što mogu reći iz osobnog iskustva kroz rad sa nezavisnim grupama koji mi nije stran je to da ponekad Ministarstvo Kulture i gradske uprave neopravdane maćehinski postupaju sa takvim grupama zapostavljajući njih i njihove uspjehe u odnosu na gradska kazališta. No, i to se da preživjeti. Na kraju krajeva, nitko se ne bavi kazalištem da bi se obogatio jer za to postoje druga, puno unosnija zanimanja.

Razgovarao: Saša Drinić
Foto: Lana Jovanovac