Osijek Online News
Već ste dugo vremena prisutni na hrvatskoj spisateljskoj sceni. Koliko se ona promijenila u tom razdoblju? - Dobro je da ste pitanje tako postavili, lice bi mi poprimilo izgled Papenova lonca da si kojim slučajem rekao: Bilo je to davne te i te kad ste stupili na scenu... Ako ne računamo objavljivanje pjesma u djevojačkom tjedniku Tini i katoličkom časopisu za književnost Marulić - jer bilo je to prije trideset i dvije godine (tada sam imala petnaest) - reći ću da sam kontinuirano prisutna od početka studiranja na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, dakle od vremena pisanja kritika u Rijeku i poslije Quorumu. Potom je uslijedila drska odluka klizanja u fikciju, a danas se igram sa žanrovima; u stručne radove unosim priču, a u priče govor o literaturi. Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam intenzivno pisala o knjigama drugih, svi smo mi generacijski bili zaokupljeni visokosofisticiranim tekstovima, intertekstualnostima i intermedijalnostima. Meni je najveći kompliment predstavljalo nečije priznanje da moje pismo ne razumije, podizala sam tjeme u vis kada bi me uvrstili u djačku smjenu profesora Vladimira Bitija. Nerviralo nas je opuštenije pismo tadašnjih fantastičara. Od čitatelja smo tražili napor i obrazovanje. A onda su došle godine rata. Promijenili su se odnosi prema baštini, u književnost su ušli novi tematski nizovi, odjedanput su progovorili oni koji su šutjeli i počeli pisati oni koji nikada o tome prije nisu maštali. Teorijska misao koja me do tada zaokupljala izgubila je pred mojom potrebom govorenja u prvom licu. U moju se znanost počelo ušuljavati intimističko pisanje i javno priznavanje ljubavne veze s muškarcom imenovanim Književni Tekst. Nisam se tome opirala, način na koji sam počela osjećati književnost nije se uveliko razlikovao od duha toga vremena. Ubrzo su se pisci počeli doživljavati javnim osobama. Njihov su hod počeli prepoznavati na ulicama. Štiva koja su nudili pogadjali su, naoko svakodnevnim temama, iskustvo običnoga čitatelja. Razumljivost, prohodnost, autobiografičnost, sve ono od čega sam i sama na startu bježala, sada je postalo dio mene. U cijeloj priči najvažnije je da sam i za sebe i druge izborila priznanje na ljubav i da smo za domaću literaturu zainteresirali publiku. Vjerojatno ste i sami katkada svjedočili situaciji u kojoj umorna radnica, nakon desetodnevnoga rada u tvornici (ne usudjujem se reći kojoj, jer se bojim da ću spomenuti neku davno privatiziranu i propalu) ulazi u biblioteku i prvo što izgovori knjižničarki je sljedeće: Imate li nešto zanimljivo, ali samo da nije domaće. E, takve su potražnje sve slabije. Hrvati, inače rodjenjem skloni kolonijalnoj misli (sve što je tudje u startu je bolje), sada su u vlasništvu lista čekanja na domaću prozu. Vidite, Saša, ovih dana sam radila veliki razgovor s Goranom Tribusonom. I tad sam samu sebe upozorila: Samo nemoj krenuti u samoraspravu na temu "Što bi činili Česi da imaju Tribusona?". Oni su od Odgoja djevojaka napravili svjetsku stvar, a dvije stranice Trave i korova progutaju planetarnu zvijezdu. Koliko u Vašim djelima ima autobiografskih elemenata? - Dosta, ali ne na razini činjenice. Imam tu nesreće da ne mogu pisati drukčije nego u prvom licu. Vjerojatno to dolazi iz one potrebe spomenute u prvom odgovoru. I sad u zemlji u kojoj se svi poznajete i u kojoj smo svi skloni dati sud o nekome, prenijeti ga, nametnuti ga a da ne promislimo jesmo li u pravu, jesu li drugi u pravu, stvoren je sud da Julijana M. u svojim prozama i kritikama piše isključivo o sebi. O čemu bi pisac, molim Vas lijepo, drugo i pisao? Pisati o sebi znači pisati i o ljudima i prirodi oko sebe, o svemu što je postalo tvoje iskustvo, problem, trauma, pitanje, slučaj... Meni je važna zaslužena emocija, znam točno kada prolazim kroz životni period u kojem zaslužujem pisanje, prepoznajem trenutke u kojima se stanice moga tijela pune osjećajima koje ću, sličeći samoj sebi na protočni plinski bojler, energizirati u tekst. I pri tome nije važno koliko je godina junak imao, kako se zvalo mjesto u kojem je junakinja izgubila nevinost, je li Zagreb doista tih godina izgledao tako. Sve mora biti vjerojatno onome koji to čita. Ne bježim od činjanice da kradem svoj vlastiti život i pretvaram ga u štivo, ne bježim od priznanja da se pisanjem spašavam i da tek nakon što komad biografije savladam rečenicama mogu krenuti dalje. Uvijek govorim iskreno jer iskrenost je jedino pravo utočište pisca. Lažu oni koji kažu da ne pišu nikada iz života. Skrivaju se od nečega, taje nešto, štite nekoga. Emocija je autobiografska, potreba da se sjedne i piše je autobiografska, sve ostalo prepušta se zakonima priče i igre. Prvu priču iz svoje posljednje knjige naslovljene Laura nije samo anegdota završila sam ovim rečenicama: Sve, baš sve što je napisano, napisano je kao autobiografija. Jer, sve je ionako izmišljeno. Možda sam Vam na Vaše, za mene presudno pitanje, mogla odgovoriti samo tim citatom. Kad najkreativnije pišete i gdje najradije pišete? - Da ste me to pitali prije rodjenja moje kćerkice, rekla bih vam ujutro, na moru, u trenucima dok u moju glavu ne udju druge informacije. A sada ću reći: u svojoj zelenoj radnoj sobi, koja je bila zelena i prije nego što sam pročitala Vlastitu sobu, uz šalicu bijele kave, u satima i minutama Magdalenina spavanja. I vjerujte mi, danas poštujem vrijeme puno više. Zahvalna sam na darovanim satima. I mirna sam. Netko se već pobrine da inspiracija krene odmah, netko jednostavno zna da si ne mogu "priuštiti" dangubljenje. Ipak, nadam se vremenu u kojem će dijete bez problema ostajati u vrtiću, a ja trčati kući da to jutro iskoristim kao nekada. Možda čak u zelenoj sobi pozelenim od muke pred opisivanjem muškarca koji mi je zbrkao ružičaste planove. Šalim se. Tko su vam najvjerniji kritičari, u koga imate najviše povjerenja u kontekstu da ima tu čast prvi pročitati Vaš novi uradak? - Vidi se da ste još mladi i dobronamjerni. Istina je jedino da se svi ježe od pomisli da ćete ih maltretirati i gnjaviti nečim što još nije izbrušeno, doradjeno. Vjerujem Delimiru Rešickom, Zvonku Makoviću, prijateljici Jadranki Brnčić. Ne pripadam onima koji prihvaćaju savjete, nije riječ u samouvjerenosti. Radi se o tipičnom primjeru ovnice koja ima neki svoj unutarnji osjećaj i ne iznevjeruje ga. Literatura je dio moje osobe, skupa sa mnom ide kroz život bez kompromisa i staza kojima se stiže brže i ugodnije. Jednostavno prepoznajem kada tekstu trebam dati otpust. Štogod tko poslije o njemu mislio. Koliko vam uopće znače kritike? - Vrlo teško pitanje za mene. Kao književni povjesničar i bivši kritičar trebala bih reći da su kritike putokaz, dokaz o recepciji jednoga vremena, nešto što će struci biti potrebno jednoga dana. Ali, spomenuta iskrenost nalaže mi da kažem da ne vjerujem previše. Brojni su razlozi. Strogoća i glumljena dosljednost danas se primjenjuju samo na slabijima, onima koji ti ne mogu ugroziti poziciju, novine su se dogovorile o kojima će piscima i na koji način pisati, telefonski uredjaji naslušaju se razloga zbog kojih se u nekoga neće dirati a zbog čega nekoga treba sasjeći. Volim pisma svojih čitatelja, sms poruke srednjoškolki, kolače koje mi donose na susrete, rodjendanske čestitke koje čitateljice upućuju mojoj kćeri... Hranim se rečenicama "Hvala vam za tekst", pa čak ne bježim ni od onih poput jedne koju sam primila prošli tjedan: "Volim vas i mrzim istovremeno, suočili ste me s mojim životom." Dopuštam da sam romantična, ankrona vremenu, ali vjerujte mi, previše sam virila u sva područja nastajanja literarnoga djela i prisluškivala radjanje njegove ocjene da bih još uvijek naivno vjerovala u "objektivnu analizu književnoga teksta". Možete li izdvojiti najdražega autora i najdražu knjigu? - Mogu, ako je u pitanju najviše sedam dana. Divim se karakternim ljudima poput prevoditelja i urednika Zlatka Crnkovića. Njegova lista najdražih je stalna, odgovorna, nepromjenljiva, a ja? Svakom novom knjigom destabiliziram dotadašnju. Možda zbog toga što je književnost živa, ono je biće koje živi s Magdalenom i sa mnom u našem stanu. Ovih dana? Kao kroatistica i naivna zaljubljenica izdvojit ću Tribusonovu Zvijezdu kabarea i Jergovićevu Mamu Leone. Razumljivo je, osjetljivost; rana će jesen i magla će se uskoro spuštati na Dravu, a ja ću na počinak odlaziti u nekom drugom gradu, na čijim ulicama još nisam postigla siguran hod. U zadnje se vrijeme u nas pojavio veći broj mladih autora. S tog gledišta; ima li naša književna scena svijetlu budućnost? - Jasno je da ima. Ne govorim to kao sveučilišna profesorica koja brine o odgojnoj svrsi svojih rečenica. Hrvatska književnost nikada nije bila generacijski i tematski, i žanrovski bogatija. Nedostaja nam tolerancije, volje da se čitamo i u različitosti prihvaćamo. Završit ću da ne bih proklizala u politički diskurs. Što trenutno čitate? - Jergovićevu Rutu Tannenbaum. Uzela sam je "preko reda", ponukana prilogom u prošlom broju tjednika Nacional. Većina uglednih imena spotiče mu iznevjerivanje gradje, nepoznavanje konteksta, nepogadjajnje atmosfere. Unaprijed znam da Miljenko nije namjeravao pisati povijesni roman, važno je je li stvari učinio vjerojatnim. Pokušat ću u čitanje uključiti i pravu kritičarsku dioptriju jer sam doktorirala upravo na toj razlici izmedju romana koji slijede dokument i onih koji od njega samo polaze. Spremate li što novo svojim čitateljima? - Da, da, knjigu radnoga naslova Prevareni likovi, podnaslovljenu Priprema ispita iz novije hrvatske književnosti. Riječ je o studentici književnosti koja nikako ne može položiti ispit iz novije (kolegij koji i sama predajem). Njezinim "padanjem" iznervirani su likovi njezine lektire i odlučuju joj pomoći. Njih stotinjak, što dolaze iz naslova 19. i 20. stoljeća pričaju svoje kratke priče (svaki tri kartice), ponašaju se kao da nikada nisu prestali živjeti, komentiraju suvremenost, vide se u njoj i često polemiziraju s autoritetima koji su ih do sada interpretirali i ocjenjivali. Istovremeno, svaka priča funkcionira i u slučaju da čitatelj ne prepozanje predložak iz kojeg se lik dolazi. Osim spisateljstva, čime se još bavite? - Odgojem djeteta, odlascima u igraonice i kazalište za djecu, studentskim seminarskim radovima, brojnim diplomskim i magistarskim studijama, čitanjem pristiglih rukopisa na VBZ-ov (šifrirani) natječaj, pisanjem pogovora Izabranim djelima Nadjeljka Fabrija, pravljenjem zimnice po slavonskim receptima, otkrivanjem bosanskih predaka i pisanjem priče za fotomonografiju Marina Topića naslovljenu Osijek. E, sad sami pokušajte odrediti listu prioriteta. Razgovarao: Saša Drinić
PRINTED FROM www.osijek-online.com/vijesti |