Zaobilaznicom

Bio je kraj nekog desetljeća kad sam se prvi puta napio. Sjećam se kako sam u pomalo zaboravljenom stoljeću, u neko doba noći, jedva izašao iz Plavog cvijeta na Feđiki. Nisam siguran, ali mislim da je bilo jedanaest sati navečer. Sredina ljeta, noć vruća poput moje krvi. Cijelo vrijeme sam pio pivo iz gajbe, a glazba oko mene treštala je u crveno plavom svjetlu. Sve se vrtjelo, i najvažniji detalj, sa strane sam gledao djevojku i činilo mi se kao da je iz nekog drugog svijeta. Pupalo je u meni, ne mogu reći da nije, ali osjećao sam nekakav strah pomiješan s poštovanjem i moram priznati bilo je u meni još uvijek puno romantike. Da, umalo zaboravih, pred disko sam došao s legom oko osam sati navečer. Kad smo ušli, unutra se jedva vidjelo, bio je nekakav zagušljivi mrak. Pamtim da je s gramofona treštao Statisfaction, The Rolling Stonesa, a potom Ti si mi bila naj, naj, naj, grupe Indexi. Naježio sam se čim sam čuo prve tonove, ali lega me odmah uhvatio za rukav i prvo pivo se našlo u ruci. Dok sam se snašao, prostor je nekako mistično i neuhvatljivo omekšao.

U nekim davnim danima dok su još mirisali dudovi u Osijeku, a prašina s tih istih dudova davala dodatni okus na usnama, kao klinci stalno smo se skrivali po parkovima, haustorima, pod školskim klupama, ili iza tarabe. Bez imalo stida lovili smo iz prikrajka priliku kako bi nekome namjestili kakvu smicalicu ili nekoga uhvatili u „sramnim“ radnjama. Samo su naše bake dobro znale kamo to vodi. Koji puta bi zaprijetile, ali njihova dobra ćud nije imala dovoljnu moć i nismo je shvaćali kao ozbiljnu prijetnju.

Kako se osjeća kokoš kad pokisne!? Pokislo ili prokislo!? Uopće nije važno, jer bolje i to nego da se ne osjeća nikako. Uglavnom kad se ne osjeća već je u loncu. Ovih dana nekako se baš i ja ne osjećam, ali na sreću nisam u loncu. Evo i dalje šećem starom ulicom, i na svakom koraku me netko pozdravlja. Maše mi i smješka se. Silna neka poznanstva, a nitko i ne zna za divno čudo tko sam! Da paradoks bude još veći, sa velikih i malih plakata ti osmjesi navodno iskazuju poštovanje prema meni. Ono što je najvažnije svi blistaju, svi su iznad mene, izvan dohvata ruke, jer naučeni dosadašnjim iskustvom tamo se osjećaju najsigurnije. Jednom riječju, iako zvuči pomalo ofucano, tamo duže vrijeme ostaju nepoderivi.

Koliko puta ste se pokliznuli ove godine ili možda nasanjkali? Svaki dan netko od nas naleti na poledicu. Za ovakvu vrstu klizanja ili sanjkanja nisu važna godišnja doba, jer u ovakvim slučajevima ne ovisimo o ledu i snijegu. Radi se o našem svakodnevnom klizanju, proklizavanju, a ponekad i uklizavanju. Najčešće nismo svjesni koliko skliskih „površina“ čeka iza svakog ugla. Uvjetno rečeno, uvijek postoje mjesto i vrijeme, gdje i kada možemo iznenada tresnuti ili se „provoziti“.