zatvori oglas

GEC I MAJER DAVIDA ALBAHARIJA Kultno djelo srpskog klasika na koje smo čekali 21 godinu
 U malom formatu biblioteke Tok izašao je već kultni roman srpskog klasika Davida Albaharija “Gec i Majer”. Oni koji rijetko putuju, mogu doći do knjige dvadeset i jednu godinu nakon prvog objavljivanja.Onima koji su čitali Albaharijeve prve knjige odmah po izlasku, npr. zbirku priča “Porodično vreme” (1973), ili roman “Sudija Dimitrijević” (1978), ovoliko odgođena recepcija više ukazuje na ratno krvoproliće, nego na famoznih 400 kilometara.Bio je Albahari ne samo srbijanski pisac. Njegov je pristup književnosti, kao i onaj Danila Kiša, u vrijeme hrvatskih borhesovaca predstavljao drugačiji pogled na suvremenost i prošlost. Unutar srpske stvarnosne proze 70-ih, da spomenem samo Smiljanića i Stevanovića, Albahari je odabrao vlastiti put koji je bio najviđeniji u bivšoj; izborio je mjesto prvaka.Vidio je dalje i drugačije od vršnjačkih kolega, pa nimalo ne čudi što je, u jednom intervjuu Jutarnjem, spomenuo Donalda Barthelmeja kao uzor; kritika ga povezuje s Bernhardom. Kako god bilo, silnice Albaharijeva opusa u romanu “Gec i Majer” svode se na pitanja: što je pripovijedanje, i kakav je odnos između istine i priče, odnosno povijesti i pripovijesti.Roman “Gec i Majer” pripovijeda profesor srpsko-hrvatskog jezika. Njegov je vrhunac u svojevrsnoj ekskurziji, kada vodi đake u obilazak Sajmišta, logora u kome su bili zatočeni Židovi, i Jajinaca, gdje su isti prevoženi i ukopani u rake. Na toj kratkoj razdaljini, vozeći se pod ceradom kamiona, bili su izloženi njegovom ispušnom ugljičnom monoksidu i ubijeni.Naslovni likovi, pa junaci, vozači sivog kamiona marke Zaurer, zapravo su jedan lik, jer pripovjedač otvoreno kaže da ih zamišlja bez lica i da ih ne može razlikovati; zamišlja i razgovore s njima. On ne zna koji od njih, “ili Gec ili Majer”, daje bombone djeci koju će povesti na vožnju lažne nade. Logoraši su, naime, vjerovali da ih taj, njihov kamion vozi u “obećani logor”, negdje “u Rumuniji ili Poljskoj”.Bezimeni profesor razapet je između vlastitog obiteljskog stabla, koje drži na zidu, i Jevrejskog muzeja u kome traga za povijesnim podacima. Oni se odnose na brojne članove njegove obitelji koji su ubijeni u Holokaustu; neki upravo u tom sivom kamionu. I on je, kao Židov bio nesuđeni “putnik”, ali ga je majka odvela u selo S. No, kakvo je to SS-ovsko vozilo koje službuje na relaciji Sajmište - Jajinci 1941/42? Riječ je o običnom kamionu, prenamijenjenom u stratište. Zamalo sam atributima dopisao navodnike, ali taj je kamion zaista prilagođen zločinačkom činu ljudske vrste. I prilagođen je tome da bude što uspješniji u poslu; nema navodnika. Postao je mašina za ubijanje, stvarna kao Kafkina Kažnjenička kolonija.Albahari sabire najsitnije podatke o kamionu, smještava ih u kontekst mehanizacije smrti, graditeljstva postavljenog naopačke: “Kamion je bio marke Zaurer, petotonac sa sandučastom karoserijom, visokom 1,7 metara i dugom 5,7 metara, koja se hermetički zatvarala”. U njega je, “prema izjavama svedoka, moglo da stane i svih sto ljudi”.Po profesorovoj računici: “Za prevoz pet hiljada duša bilo je neophodno napraviti najmanje pedeset vožnji”. Prijevoz je ovdje sinonim za ubijanje tolikog, istog broja ljudi tijekom putovanja do Jajinaca. “Kada pređu most i malo odmaknu, staju kraj puta, a Gec, ili Majer, izlazi, podvlači se ispod Zaurera, i spaja izduvnu cev motora sa otvorom na karoseriji. Posle toga, Gec i Majer nemaju više šta da rade, osim da voze, naravno.”Prevoženje “preostalih beogradskih Jevreja u logor” počelo je 8. XII. 1941. Profesor računa da su “transporti iz logora na Sajmištu” trajali pedesetak dana. Na kraju vožnje: “Vrata se otvaraju, leševi ispadaju, nemački vojnici skreću poglede, srpski zatvorenici počinju istovar.” Kada je “sedam, ili pet, srpskih zatvorenika” zakopalo posljednju raku, “streljani su”. “To se, kako govore dokumenta, odigralo desetog maja 1942. godine. Mesec dana kasnije, Zaurer se vraća u Berlin. Prate ga Gec i Majer. Zadnja osovina mu je slomljena te se stoga otprema vozom.”Strava svakodnevice ubojica i zločinačkog pothvata čini podatke živima. Šoferi jedino “rade svoj posao”: “Voze polako, bez žurbe. Kasnije, uveče, jedan od njih čitaće knjigu, drugi će izaći u šetnju.” Pedeset puta tako, svaki put sto “putnika”, samo u jednom smjeru. Smrt se tako i tamo uobičajavala i to je zastrašujuće svojstvo Holokausta i zločina. O tom roman govori.Đaci su bezimenom profesoru dali nadimak, po nekoj TV seriji “Masonac”, zato što je često doticao lijevu ušnu resicu, kao lik u njoj (str. 53). U svojim izračunima, napominje da je napravljeno 30-ak gasnih ili plinskih kamiona, u kojima je ubijeno 700.000 ljudi, što je pronašao u “jednoj enciklopediji”. Kao profesor književnosti, spominje malo naslova, ali, tu je W. Faulkner, odnosno roman “Krik i bijes”, o kome su njegovi učenici pisali zadaću. I tako me podsjetio na “Dok ležah na samrti”.Spomenutu ekskurziju profesor je posvetio 13-godišnjem Adamu, koji je u kamion ušao s plinskom maskom. Ubili su ga. Da li su to razumjeli njegovi učenici kada su izlazili iz autobusa? Ili je to zaludan posao. Da li svatko od onih koji suosjećaju, na kraju nailazi na ono na što i sam pisac. Ulazi kao Don Quijote u vlastitu radnu sobu s kišobranom umjesto koplja, juri kroz mrak: “i potom svom silinom nalećem za zid”. Ali, taj Albaharijev lik daje smisao dobru. ...

< 13:08 MORH o tragediji na A1: Vojni polic...13:16 Vojni policajac poginuo je blizu Ka... >

 Najcitanije u zadnja dva dana: