zatvori oglas

On će vječno nositi teret prijateljstva s Miloševićem. Ali je vrhunski pisac i zaslužio je nagradu
 Na vijest o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu (r. 1942.) sjetio sam se neumrloga glumca Ivice Vidovića, samog na sceni Teatra Itd. “Htio bih biti takav kao što nekoć bješe netko drugi”, kaže Vidović.Napokon, Handke je postao takav za razliku od svoga junaka, koji ga je proslavio. U lakiranim crnim cipelama, s leptir-mašnom prima vrijednu nagradu, što njegov Kaspar ne bi prihvatio nikako. Handke je došao u Zagreb preko te pozornice, pa se kasnije preselio u knjige. Premijera drame, napisane 1967., bila je 18. ožujka 1970.Ishodišta djelaRomani su zadržali tu “dramsku” napetost, preobražaj od scene do scene, od poglavlja do poglavlja. Kao da ih je Kaspar pročitao za nas sa svom tom kazališnom akustikom, štoviše s jekom, pa su tek zatim tiskane i predane čitateljima na upotrebu. Drama i poezija jesu ishodište njegova djela.Drugim riječima, književna vrsta nije presudna za Handkeovo književno djelo; u svakoj od njih razotkrivao je besmisao socijalno zadanog smisla. Oblik je nevažan, važan je samo smisao. Napokon, Handkeov početak u književnosti obilježila je drama “Psovanje publike” (1966.), pri čemu je zanimljivo da je to publika prihvaćala, pa i direktori kazališta koji su, istovremeno, “zamrznuli” njegova austrijskog kolegu Bernharda.“Već prvom rečenicom pao sam u klopku”, kaže Kaspar u ime svoga pisca. Prilikom primanja ugledne Büchnerove nagrade 1973. Handke je izjavio: “Uvjeren sam u snagu poetskog mišljenja koje rastvara pojmove i nosi budućnost”. I dodao: “Čim se u pisanju pojavi i začetak nekog pojma, izmičem - ako ikako mogu - u drugi smjer, u drugi krajolik, gdje još nema olakšanja ni totalitarnosti pojmova” (prema prijevodu Snješke Knežević, koja je prevela “Kaspara” i druga njegova djela).Handke je od svoga početka do Nobela mogao i znao izmicati zadanom. S radošću je mijenjao književne vrste ostajući dosljedan samo jednom, onome što je nazvao “subjektivističkom književnošću”. Kao dramski laureat “prebacio” se u poeziju i sabrao je u knjizi “Kad je željeti još pomagalo” (1974.). Iduće godine objavio je roman “Trenutak pravog osjećaja”, kao svojevrsni manifest kojim objedinjava svoje dramske, prozne i pjesničke naslove; potom je napisao filmski scenarij “Pogrešan pokret” za Wima Wendersa (1976.). Kao da mu sve ove podvrste riječi nisu bile dovoljne, objavio je dnevnik “Težina svijeta” (1977.).Veze s BeckettomIli kako je to formulirao sam Handke u jednom intervjuu: “Kao da se subjektivistička književnost koju ja pišem također ne može prihvatiti kao korektura, kao model mogućnosti da se prikaže život”. To je osnovna potreba ovoga pisca: pronaći vrstu, ili kombinaciju vrsta, kojom je moguće samosvojno prikazati život oko sebe. U svakom slučaju traganje je bilo otpočetka bunt i psovanje publike koja je zadovoljna uspostavljenim standardima. Na piscu je da je preodgoji.Onako kako je pisac opisao jednog svog junaka, Gregora Keuschniga (često prezime u njegovoj Koruškoj), moglo bi se opisati mnoge od njih: “Za tog junaka nema cjelovitosti, sklada. Svaka pojedinost može iz trena u tren značiti nešto drugo, a glavni lik Keuschnig vidi odjednom svijet koji mu se prije činio skladnim još samo kao nesređen svijet pojedinosti”. Da, riječ je o spomenutom romanu “Trenutak pravog osjećaja”, a Handkeova pretpostavka o dekonstrukciji svijeta i njegovih obesmišljenih fragmenata podsjeća na jednog drugog nobelovca, onog iz 1969., Samuela Becketta. I to ne samo zato što su obojica tražila osnovnu ravnotežu između drame i romana, za razliku od velikog im uzora Jamesa Joycea.U romanu “Nesreća bez želja” (1972.), koja je u bivšoj bila prevedena kao “Užas praznine”, Handke piše o svojoj majci i njezinu kraju. Koju godinu prije u “Golmanovom strahu od penala” (1970.), kod nas u “Radovoj” biblioteci “Reč i misao”, pa poslije: “Golmanov strah od jedanaesterca”, na romanesknu scenu izvodi Blocha. I ovi likovi, kao i Keuschnig, ostaju “žrtvama prisile egzistencije, modela ponašanja i djelovanja”, odnosno sporazumijevanja. Ako je pisac u klopki jezika, oni su s njime u klopki života.Težnje cjelovitostiNa kraju “Trenutka” pisac dodaje: “napisano u Parizu, ljeti i jeseni 1974.”. Roman, ili pripovijest “Kratko pismo za dugo rastajanje” događa se u Americi, pa se u njemu pojavljuje John Ford s kožnim povezom na jednom oku. Stoga bi se neka Handkeova pripovjedačka djela mogla prozvati romanesknim putopisima. Dok poznati, “austrijski” svijet dekonstruira, inozemni konstruira težeći izmičućoj cjelovitosti.Spominjem to i zato što moram, zato što je Peter Handke u opsežnom književnom opusu napisao neke stvari koje “nije smio”. U Hrvatskoj mu mnogi zamjeraju putopis “Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju”. Pri čemu treba reći da Handke nije samo prosvjedovao protiv NATO-ova bombardiranja Srbije, jednako tako vratio je 1999. spomenutu Büchnerovu nagradu. O Slobodanu Miloševiću mislio je drukčije od “nas” i dijela svijeta.Nobelov komitet nagradio je ove godine dobrog pisca koji to zaslužuje. I nagradio je poetiku traganja, za kojom je Peter Handke išao praktično u svim književnim vrstama, da ne velim rodovima. Pokazao je da slične sile djeluju u Koruškoj, Francuskoj i Americi, sile koje književnim junacima postavljaju stupice protiv kojih se mogu boriti jedino pravim osjećajem.Racionalnost im je, bilo gdje, od slabe koristi. U tom smislu ovaj je klevetnik publike u završnici romantik, a njegovo djelo još jedan san o boljoj prošlosti. Bliska mi je “Pouka planine Sainte-Victoire”, pa ipak ponajviše onaj prvi Handke s glasom Ivice Vidovića. KOMENTARI O NAGRADI Zima: Njegove političke besmislice treba gledati kao zablude  ...

< 19:37 HRVATSKA UVODI POTPUNO DRUGAČIJI P...19:51 SAD spreman uvesti oštre sankcije ... >

 Najcitanije u zadnja dva dana: