zatvori oglas

VELIKA ANALIZA: KAKO SE U SIRIJI STVARA NOVI GEOPOLITIČKI POREDAK Trump je ostavio vakuum koji će iskoristiti Putin, ali i sila koju nitko ne spominje
 Postoji povijesni aksiom: raspad velike države za sobom nosi dugotrajni kaos. Što je država bila moćnija i uspješnija, kaos je utoliko veći i dulji. Krah Rimskog Carstva Europu je doslovno decivilizirao. Pri čemu ne mislimo na navodni mračni srednji vijek, jer i onda je sunca bilo i više nego dovoljno, nego na temeljne civilizacijske odrednice: kanalizacija, zahod, grijanje; a zatim pretpostavke za funkcioniranje države poput kvalitetne administracije i vladavine prava.Primjera ima i na Dalekom istoku, a za našu je temu važna država, koja je već dugo bila na izdisaju, a izdahnula je u kovitlacu Prvog svjetskog rata: Osmanski imperij. Koji je iza sebe ostavio ozbiljan nered na Srednjem i Bliskom istoku (ovom se prigodom nećemo baviti Balkanom, koji dobar dio svojih današnjih problema baštini od Osmanlija) koji su zapadne sile pokušale urediti mandatima Lige naroda. Iz čega su nastali Sirija, Irak, Libanon, Izrael, Jordan.Za razumijevanje recentnih događaja na tim prostorima izdvajamo nekoliko povijesnih točaka koje su imale duboke reperkusije: sporazum američkog predsjednika Roosevelta sa saudijskom kraljevskom dinastijom, rušenje vlade Muhameda Mosadeka u Iranu koje je dugoročno stvorilo uvjete za Islamsku revoluciju, Sueska kriza koja je potvrdila slabljenje utjecaja Francuske i Velike Britanije i ulazak Sovjetskog Saveza na ovaj prostor. Konačno, to je avantura administracije Georgea W. Busha 2003. godine s ciljem rušenja Sadama Huseina u Iraku. Koja je stvorila pretekst za Arapsko proljeće, koje je najdestruktivnije posljedice ostavilo u Siriji.Ostavština predsjednika SAD-aNo, za budućnost Bliskog i Srednjeg istoka presudna je bila nedavna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da počne povlačenje s tog prostora koji više nije strateški prioritet. Dok je George W. Bush bio nošen idejom širenja (čitaj nametanja) demokracije, Barack Obama je izvukao Ameriku iz krize i energetski je osamostalio. Ovaj je element izuzetno važan u razumijevanju temeljne promjene strateške arhitekture Bliskog i Srednjeg istoka. Sredinom 2000-ih godina, kada su cijene barela nafte odletjele u nebo, ambasador jedne od nordijskih zemalja ostrašćeno mi je pričao:“Naš je cilj učiniti uporabljivom svu energiju koju posjedujemo. Kako više nikad ne bismo postali taoci iracionalnih, religijski zaluđenih šeika koji drže ruku na ventilu naftovoda.” Od sve nafte koja danas prolazi Hormuškim tjesnacem, manje od 10 posto ide u Europu. A još manje u SAD. Gdje je Obama prvi, neformalno, raskinuo Rooseveltovu ostavštinu jer mu više nije bila potrebna. I on se okrenuo alternativnim izvorima energije dok je naftna industrija razvila druge tehnologije i SAD je sada izvoznik energenata.Donald Trump se samo naslonio na taj proces, ali ga je odveo u pogrešnom smjeru: umjesto smirivanja stanja dodatno je potpirio vatru između Saudijske Arabije i Irana. A zatim podvio rep i pobjegao iz Sirije nakon što mu je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan to rekao. A u Bijeloj kući više nema Jamesa Mattisa da kaže - NE. Američkim potpunim povlačenjem, ali ne po svojim uvjetima, nego čineći uslugu sultanu Erdoğanu, stvoren je vakuum koji uvlači nekoliko lokalnih, ali i globalnih sila u sukob.Sirija se tako pretvara u sasvim novo geopolitičko poprište. Ta zemlja je, u odnosu na Irak ili Libanon, strateški bitno manje važna. Zato u njoj rat i bjesni punih osam godina: treba negdje isprobati nova oružja, testirati nove vojne taktike i mehanizme, očeličiti zapovjednike i vojnike. Države ih plaćaju da ratuju, a ne da čiste puške u vojarnama.Turskom vojnom invazijom na sjeveroistok Sirije, u prostor koji su Kurdi već vidjeli svojom barem autonomijom pod imenom Rojava, otvoren je proces gradnje nove političke, ekonomske i strateške arhitekture Bliskog i Srednjeg istoka. Proces koji je bio u zastoju još od sloma Islamske države i dogovora o preseljenju svih protivnika sirijskog režima predsjednika Bašara al-Asada u Idlib, blizu turske granice. Indikativno je da tamošnje izbjeglice, koje bi se mogle također sliti u Tursku, ne zabrinjavaju Ankaru. Razlog je jasan: ondje se nalaze skupine koje podržava Erdoğanova vlada, ali koje su već pobijeđene. I to je jedan od razloga zbog kojih sultan kreće u ofenzivu na Kurde.Turska je bila u moćnom zamahu potkraj 2000-ih godina, kada je ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu definirao politiku “nula sukoba sa susjedima”. U tim je trenucima Turska postala stvarni lider na prostoru bivšeg Osmanskog Carstva, u dobrim odnosima sa svim akterima (osim s Izraelom, službeno, dok su sigurnosne veze i dalje bile snažne). No, Arapsko proljeće je sve to u trenu urušilo, Erdoğan je postao zaštitnik Muslimanskog bratstva i tako došao u otvoreni sukob s Egiptom i Saudijskom Arabijom.U Siriji je htjela pad Asada: da bi već 2015. godine shvatila da će još moćniji “krvnik iz Damaska” i dalje ostati na istom položaju. Tenzije su se prenijele i na unutarnji plan pa Erdoğanova stranka nije premoćno pobijedila na izborima 2015. godine. Na što je on odgovorio prekidom pomirenja sa “svojim” Kurdima i otvaranjem novog fronta prema njima u Turskoj. To je pojačalo nacionalni naboj i AKP (Erdoğanova stranka pravde i razvoja) je premoćno pobijedila na ponovljenim izborima. A onda je u ljeto 2016. godine pokušaj državnog udara izbacio Erdoğana iz ravnoteže. Odjednom su svi postali neprijatelji, posebno Zapad, koji mu nije odmah dao jednodušnu podršku. Definiranje položaja RusijeVladimir Putin nije strateg. Ali je taktičar. Znade zgrabiti priliku kad mu se ukaže. Primjerice, Krim. Iako će ga to odvesti u bolnu konfrontaciju sa Zapadom. No, time je ostvario strateški imperativ i dobio sigurnost za Crnomorsku flotu. Osjetio je Erdoğanovu slabost i prvi mu nakon puča pružio ruku. I tako ga snažno privukao na svoju stranu. Kremlj je svjestan da je pitanje razrješenja sirijske krize izravno povezano s definiranjem položaja Rusije u novom globalnom poretku. Moskva nije ekonomska sila, ali zato može svojim destruktivnim djelovanjem destabilizirati Europu. A mudrim vođenjem procesa u Siriji postaviti se u poziciju ključnog aktera bez kojeg se ne donose odluke na tom, i dalje trusnom području.Moskva istodobno može otvoreno razgovarati s: Egiptom, Izraelom, Turskom, Saudijskom Arabijom, Irakom i Iranom. I da joj to nijedna od njih ne zamjeri. Upozorit će Tursku da se suzdrži, ali će pustiti da ostvari svoj važan cilj: sigurnosnu zonu uz svoju granicu prema sirijskim Kurdima. Istodobno će Kremlj, preko kurdskog diplomatskog predstavništva u Moskvi, smirivati sirijske Kurde tvrdnjama da neće dopustiti eskalaciju turske invazije. Kurdi više teško ikome išta vjeruju, ali Rusi do sada nisu svoje saveznike iznevjerili. Sirijski režim je klasični primjer.Iran ovdje ima tešku ulogu. Turska je najavila da će kupovati njegovu naftu bez obzira na američke prijetnje i to je Teheranu važno. Ali mu je jednako tako važno da se Erdoğan ne zanese i ne krene preduboko u sirijsko ozemlje. Jer, Iran je jedan od jamaca sirijskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Na što se odlučio iz bazičnog interesa: ostvarivanja kopnenog kontakta sa svojim saveznicima na Mediteranu. U Libanonu je to Hezbolah, a u Palestini Hamas. “Šijitski polumjesec”, koji se stere od Mediterana do Indijskog oceana (Jemen, gdje su vjerni Hutiji), imperativ je iranske religijske i svjetovne vlasti. Kojem ni Turska ne smiju zaprijetiti.Izrael u toj velikoj strateškoj igri ima čistu sliku: ne dozvoliti dolazak iranskih ili Iranu bliskih snaga blizu Golanske visoravni. I izgrađivati neformalni savez s arapskim državama u cilju limitiranja iranskog utjecaja. Ali, u Jeruzalemu ne kriju da su duboko razočarani Trumpovim potezom te se pitaju kako bi sadašnja američka administracija reagirala da se Izrael nađe u pogibelji.Postoji još jedan igrač koji se mudro drži marginalno. Kina. Svojim kolonijalističkim projektom “Jedan pojas, jedan put” duboko je zašla na ovaj prostor, razmišlja o unosnim poslovima obnove Iraka i Sirije. Ali ne želi biti dio ove strateške igre. Peking svoje interese kupuje: kako jednu po jednu zemlju koje su priznavale Tajvan tako i zemlje Srednjeg i Bliskog istoka. Razgranao je poslove s Emiratima, Saudijskom Arabijom, Pakistan je u gotovo vazalnom položaju, a Iran drži u šaci: najveći je kupac njegove nafte. Pa onda može mirno prekinuti suradnju na najvećem plinskom polju kako bi Washingtonu pokazao da je kooperativan i da nema razloga za trgovinski rat. A Teheran to sve mora podnijeti.U ovom je trenutku definirano samo jedno: kako se god razvila velika igra u Siriji, Kina će biti jedan od pobjednika.Gloženje Rusije, Irana i Turske, kad se pogleda s određene distance, podsjeća na političke igre 19. stoljeća u Europi. Kad je željeni međunarodni mehanizam bio, Henryju Kissingeru toliko drag, “koncert velikih sila”. Koje su često puštale jednu od njih da ostvari neki svoj interes, ali ograničeno.Glavni saveznikErdoğan je krenuo u Rojavu kako bi vratio podršku javnosti. Turaka. Koji su mu okrenuli leđa na lokalnim izborima ovog proljeća pa je izgubio vlast u dva najveća turska grada, Ankari i Istanbulu (u Izmiru je nikad nije ni imao). Stvaranjem situacije prijetnje nacionalnoj sigurnosti slabi oštricu opozicije koja se stabilizirala dok je njegov glavni saveznik, lider turskih nacionalista, bolestan.Došlo je do blagog oporavka ekonomije, što znači da će javnost biti dodatno zadovoljna. Ali je, s druge strane, morao nešto radikalno učiniti jer mu se počela osipati stranka: napuštaju ga neki od najuglednijih članova, primjerice Davutoglu i Babacan, te planiraju formirati nove stranke. Koje pikiraju na njegovo biračko tijelo. Izbori nisu blizu, ali utoliko gore: dovoljno je vremena da ti popularni političari formiraju političku snagu koja neće sama srušiti AKP, ali će ga oslabiti. Ideja koalicije nije opcija u Erdoğanovu pogledu na svijet.Za sve te probleme Putin i Teheran - nema u tom gradu personifikacije vlasti, frakcijske su borbe snažne, ali i ondje vrijedi pravilo nacionalnog interesa - imaju razumijevanja. Ali su i jedni i drugi izuzetno oprezni. Presudno pitanje koje će definirati njihove daljnje poteze pripada u domenu “poznate nepoznanice”: hoće li se Erdoğan zaustaviti kad stvori sigurnosnu barijeru prema turskoj granici. Obama je najavljivao “crvene linije” kojih se nije pridržavao i zbog toga mu se s pravom prigovara. Ali, Kremlj i Teheran jasno znaju što su njihove ...

< 20:11 Iako joj je malo provirila guza: Vr...20:44 'Gabrijeli je bilo žao &scaron... >

 Najcitanije u zadnja dva dana: