zatvori oglas

Dok bi David Olney pjevao u klubovima, katkad bi mu jedina publika bio barmen
 David Olney umro je u subotu uvečer kao da je lik iz njegovih neobičnih pjesama sazdanih na crnohumornim dosjetkama. Upravo je nastupao na autorskom glazbenom 30A festivalu na Floridi (tamošnja autocesta zove se 30A i vodi kroz 32 živopisna mjesta na obali, gdje se održavaju koncerti), već je prije toga imao jedan polusatni nastup, a sada je s Amy Rigby imao razmjenu pjesama. U jednom trenutku, nakon treće pjesme, rekao je da se mora malo odmoriti, naslonio se na zid, sjedio je na barskoj stolici i dalje držao gitaru. Kako je pauza podulje potrajala, jedan od glazbenika provjerio je što se s Olneyjem događa i ustanovio da je umro od srčanog udara. Nije se strovalio na pod, samo je ostao u istom položaju kao kada je zatražio kratak predah. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u svim važnijim američkim pa i britanskim medijima, ali ne zbog toga što je umro celebrity nego zato što je smrt nastupila tako neobično, i to na sceni. Na YouTubeu zabilježen je njegov raniji nastup, tako da lovci na bizarnosti mogu do mile volje istraživati posljednje trenutke kultnoga glazbenika.Zakašnjela slavaStvarno je paradoksalno da je Olney za koga nisu čuli čak ni neki dobro upućeni poklonici country glazbe postao slavan u trenutku svoje smrti. Nije on baš bio anonimac, s njim u vezi uvijek bi se spominjala rečenica pokojnog Townesa Van Zandta da su za njega najvažnije glazbene ličnosti Mozart, Lightnin’ Hopkins, Bob Dylan i David Olney. “Olney je jedan od najboljih glazbenika koje sam čuo i to je istina. Mislim to od srca.” Olney je također puno dugovao Van Zandtu, kad je čuo njegovu pjesmu “Pancho and Lefty” shvatio je da country (bio je to zapravo alternativni country ili altcountry) može biti puno složenija glazbena forma s tekstovima koji daleko nadilaze ono što se može čuti na scenama u Nashvilleu. Pa kad je dogurao do toga da bude “predgrupa” Van Zandtu na jednom od njegovih koncerata, smatrao je da je postigao vrhunac karijere.Nije baš bilo tako jer su pravi vrhunci tek uslijedili. No prije toga, tko je zapravo David Olney? Rođen je 1948. u Providenceu na Rhode Islandu, upisao je Sveučilište Sjeverne Karoline, ali je brzo shvatio da to nije za njega, pa sa pridružio grupi Blanda Simpsona (također iz Sjeverne Karoline), snimili su 1971. jedan album u New Yorku, no to nije bilo ono što je Olneyja zadovoljavalo. Preselio se u Atlantu, međutim, zatim je shvatio da ga zanima jedino country pa je 1973. pohitao u Nashville, prijestolnicu te vrste glazbe. Problem je što je njegovo opredjeljenje bilo zapravo folk, pa dok se predstavljao glazbenim producentima, oni su ga redom odbijali, jer se tako nešto više ne traži te su mu sugerirali da svom glazbenom izričaju doda naglašeniji country zvuk. Napravio je i to, ali ništa nije pomagalo: ono što je on svirao naprosto se nije uklapalo u country trendove. Trebalo je nekako preživjeti, spavao je kod prijatelja, neko vrijeme cimer mu je bio kasnija velika country-rock zvijezda Steve Earle, slagao je namještaj, a pokušao je i s pranjem suđa, no kad su ga u upravi restorana ispitivali kao potencijalnog biznismena, poslao ih je k vragu.Nekako je preživio nezahvalne sedamdesete i početkom osamdesetih okupio grupu The X-Rays koja je trebala svirati country, uzeli su čak i jednog violinista, međutim, već na prvom koncertu profilirali su se kao rock-bend. Violinist je naravno otpao, jer nije htio sudjelovati u toj buci, ali je zato publika bila oduševljena: bili su predstavnici novog rock-vala u Nashvilleu i išlo im je tako dobro da su nastupili i u popularnoj TV emisiji “Austin City Limits”. Izdali su ukupno dva albuma, Olney je bio najvažniji član u grupi, koja se dosta zgranula kad je on izjavio da se posvećuje solo karijeri. Nije on imao ništa protiv slave, ali je smatrao da glazbenik ne smije težiti isključivo tome, jer mu to zamagljuje umjetničku perspektivu. Nešto je slično i s baseballom, čiji je Olney veliki poklonik: “Ako želite gledati dobar baseball, klonite se profesionalnih utakmica, koje kvari previše novca i uplitanja sportskih agenata. Prava stvar su utakmice nižih liga, gdje igrači mogu imati i više od 30 godina, pa to ništa ne smeta. Igra je puno uzbudljivija i nepredvidljivija.”Zahvala EaglesimaNjegov prvi album “Eye of the Storm” iz 1986. nije izazvao osobit potres, ali ni oni kasniji. Na koncertima u klubovima uz glazbenika bi katkad jedina publika bio barmen. Olney, međutim, nije zdvajao i zahvalan je - ne bi vjerovali - grupi Eagles što je izdržao na pravom putu. Jednom se vozio automobilom i na radiju je svirala njihova pjesma “Take It to The Limit” sa sljedećim stihovima: “Kad tražiš svoju slobodu i ne možeš naći vrata, pokušaj doći još jednom do granice”. Morao je prijeći na zaustavnu traku da razmisli o pravom značenju tih riječi, ali je bio uvjeren da su na izvjestan način proročanske.Pisanje sonetaPisao je sonete i gostovao na Nashville Shakespeare Festivalu, a i to se pokazalo iznimno važnim. Čitao bi, recimo, “Kralja Leara” i pokušao ubaciti slike koje su u njemu pobuđivali Shakespeareovi stihovi u svoje pjesme. Intrigirala bi ga Biblija, ne kao vjersko štivo, nego zbog nevjerojatnih priča, koje je on nastojao smjestiti u svakodnevni kontekst. Protagonisti njegovih pjesama bile su poznate ličnosti poput Omara Khayama, Johna Barrymorea, gangstera Johna Dillingera, kralja Davida, Barabe, a u jednom slučaju je to magarac na kojem je Isus stigao u Jeruzalem. Iznimna glazba i neobični stihovi postupno su stjecali sve više poklonika, a puno toga se promijenilo kada je Emmylou Harris uvrstila njegovu pjesmu “Jerusalem Tomorrow” na svoj album “Cowgirl’s Prayer”. “Dotad su me samo potkradali, uzeli bi moju pjesmu i ne bi me ni potpisali, no ovo je bio prvi slučaj da mi eminentna glazbenica na ovaj način oda počast.” Uslijedili su i drugi poput Linde Ronstadt, dvije pjevačice čak su kasnije izvele njegovu skladbu “1917”, čija je protagonistica francuska prostitutka dobra srca koja nudi utjehu osuđenim vojnicima. Da ju je čuo, Sam Mendes bi je možda uvrstio u svoj film koji se upravo natječe za Oscara.Manje je poznato da je Olney iskusan direktor fotografije i da je u traženju posla koji bi mu prehranio obitelj (imao je suprugu i dvoje djece) često surađivao s nezavisnim filmskim ekipama na kratkim igranim formama i dokumentarcima. Bio je i zafrkant, dovoljno je pogledati spot za njegovu verziju poznate pjesme Nancy Sinatre i Leeja Hazelwooda “These Boots Are Made for Walkin’” (opet na YouTubeu) u kojem nastupa s go go plesačicama: nikad ne bi rekli da je to tip koji smišlja minimalističke glazbene vinjete o “sitnicama koje čine život”.Najbolje čuvana tajnaŽelite li uvod u njegov opus, svakako morate poslušati albume “Deeper Well” i “The Wheel”, ali i EP izdanja “Film Noir”, “The Stone” i “Robbery and Murder”. Kad to napravite, čeka vas još dosta posla, Olney je izdao ukupno dvadesetak albuma od kojih neke uživo, gostovao je i na albumu svog prijatelja Toma Russella “The Rose of Roscrae”, ukratko, tek tada ćete shvatiti tezu iz L.A. Timesa da je on najbolje čuvana tajna country glazbe, odnosno alt-countryja. ...

< 21:41 HRVATI VOLE FILMOVE KOJI NISU NAJGL...21:42 Pokušaj Svetozara Rittiga da svoje... >

 Najcitanije u zadnja dva dana: